Draga braćo i sestre!
Slavljenjem mise na spomen ustanove sakramenta svete mise ili euharistije koja je Isusova sakramentalna beskrvna žrtva i uprisutnjenje njegove jedinstvene žrtve na Veliki petak u Jeruzalemu prije 2000 godina , otpočinje slavljenje uskrsnog ili vazmenog otajstva u Crkvi kojim u najužem smislu slavimo svoje spasenje koje nam je donio Isus Krist. Njegova žrtva koju slavimo u svakoj svetoj misi, a posebno u ovoj ima dva smjera: silazni i uzlazni i o njima ćemo danas nešto reći da bismo bolje razumjeli Kristovu žrtvu za nas i da bismo Isusa zbog toga više ljubili i više mu bili zahvalni.
U silaznom smjeru Kristove žrtve govorimo da se Krist posvetio, darovao ili žrtvovao nama ljudima, odnosno za nas. Što to znači? To znači da se predao nama kako bismo život imali, u punini kako bismo ga imali (usp. Iv 10,10: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“). Njegova žrtva nama znači jednostavno njegovo posvećenje ili darivanje ljudima jer ga je Otac postavio izvorom života vječnoga za čovječanstvo.
Kad govorimo o uzlaznom smjeru Kristove žrtve onda kažemo da se Krist žrtvovao ili prikazao Ocu, što pod tim podrazumijevamo u kršćanstvu? Sigurno ne magijsku žrtvu niti žrtvu u magijskom duhu koji je Bogu odvratan i protivan.
Kakve su magijske žrtve? To su obredi u kojima se nekom tehnikom i sredstvom nastoji na silu, izvana, savinuti volja nekog nadnaravnog ili božanskog bića kako bi onaj koji žrtvuje automatski postigao svoj cilj. Magijske žrtve nastoje umilostiviti božanstvo ili s njim trgovati ne vodeći računa o volji božanstva, nego samo o volji žrtvovatelja u naivnom uvjerenju da se i božanstva moraju pokoravati nekim slijepim zakonitostima Sudbine ili Univerzalnog zakona te moraju prihvatiti magijsku žrtvu ili obred ako su oni u skladu s tim zakonitostima.
Isus nije takvu žrtvu prikazao Ocu. Magijsko poimanje uzlaznog smjera Isusove žrtve, dakle, Isusovog prikazanja ili žrtvovanja Ocu pretpostavlja slijedeću, posve pogrešnu priču: Adam i Eva su razgnjevili Boga i rasrdili ga, uvrijedili i potakli na osvetu i krvožednost jer su ga ugrozili svojim pokušajem da ugrabe život vječni. Adam i Eva nisu uspjeli samo zato jer nisu bili dovoljno lukavi ili snažni, ali u biti mogli su da su se malo bolje potrudili. Zato je Bog osvetoljubiv, oprezan, ugrožen, traži zadovoljštinu, kaznu i ublaženje i umilostivljenje. Bog se može umiriti i ublažiti samo velikom, beskrajno vrijednom žrtvom. Jasno je da tako uvrijeđeni i osvetoljubivi Bog kojeg se može obratiti na milosrđe i praštanje, nije mogao poslati svojega Sina kojeg voli i ljubi, nego je Sin došao sam od sebe. Iskrao se iz Presvetog Trojstva dok Otac nije pazio!?! A onda je na Veliki petak obratio Boga od strogog, pravednog, krvožednog i osvetoljubivog božanstva u milosrdnog, blagog, praštajućeg Oca. Platio je umjesto čovječanstva cijenu Božjeg umilostivljenja, promijenio je na silu i izvana Božji stav prema čovječanstvu: od jarosti, srdžbe, osvetoljubivosti i krvožednosti na praštanje, milosrđe, ljubav, dobrostivost i tako dalje. Jasno je da ovakvu nakaradnu priču ni Sveto pismo ni Crkva ne mogu izlagati niti zastupati. Isus nije svojom krvlju utažio Očevu žeđ za nečijom krvlju. Nije „netko morao platiti“ uvredu Bogu, jer gornja priča sadrži mnoge krive predodžbe o Bogu. Ponajprije nikako nije bilo moguće da Adam i Eva ukradu život vječni Bogu jer je život vječni sam Bog, njegovo biće. Bog nikad nije bio stvarno ugrožen od Adama i Eve pa se od njih nije nikad morao ni braniti niti nakon uvrede i žalosti koju su mu grijehom nanijeli, nije se morao osvećivati, štititi i kažnjavati ljude u tom smjeru. Nadalje, njegova srdžba nije plod neke automatske emotivne reakcije prema nekom Univerzalnom nadzakonu kojem bi se i Bog morao pokoravati tako da bi po tom istom Nadzakonu Bog morao primiti neku propisanu zadovoljštinu koja bi ga smirila ili umilostivila. Jednako je tako izvan pameti tvrditi da je Otac poslao Sina na svijet kako bi taj Sin prinio Ocu svoju muku, svoju krv i svoj život, tj. svoju smrt i ukop, cijelo to svoje poniženje zato da ublaži i utaži Očevu krvožednost, njegovu srdžbu, gnjev, jarost i slično. Kao da bi Otac odahnuo nakon što se na nekom iživio. Iživljavanje nije u duhu Božjemu, to nije Božji način postupanja. U takvog krvožednog Boga kršćanstvo ne vjeruje.
Pa kakva je to onda Kristova uzlazna žrtva Ocu? Otac je iz poštovanja prema Sinu pitao Sina još u vječnosti može li ga ljudima postaviti ili darovati kao izvor života vječnoga. I Sin je iz ljubavi prema Ocu pristao. Sin je sebe stavio na raspolaganje Ocu, darovao je ili žrtvovao Ocu kako bi Otac s njim mogao slobodno raspolagati i darovati ga čovječanstvu za Spasitelja i Izvor života vječnoga. Sin je sebe predao Ocu kako bi ga Otac predao ljudima da bi ljudi od Sina Božjega primali život vječni. Ovako shvaćena žrtva ili predanje Ocu nema veze s magijom nego je to izraz poštivanja i ljubavi koji vladaju između Oca i Sina. Otac smije sve zatražiti od Sina jer Sin ljubi Oca i čini sve što mu Otac kaže. Zauzvrat, Otac će sve učiniti za dobrobit Sina jer Otac ljubi Sina i cijeni Sinovljevu ljubav.
Zato otajstvo Kristove žrtve ne završava na Veliki petak nego na Uskrs kad je Otac Sina uveo u život, svjetlo, radost i pobožanstvenjenje Isusova čovještva kao temelj našega uskrsnuća i spasenja.
Amen.
Župnik u Josipdolu i Cerovniku, dr.sc. Željko Blagus
