Draga braćo i sestre!

            Euharistija, čije ustanovljenje danas slavimo nije samo hrana i stvarna prisutnost Isusa Krista među nama, nego je i obnavljanje njegove žrtve za nas. Znamenit je redak koji nalazimo u Novom zavjetu u kojem sv. Pavao kaže: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu”(Kol 1,24). Bog je dopustio da se ovaj redak nađe u Svetom pismu jer nam je želio reći da nam je ostavio nešto mjesta u svojoj patnji, kojoj inače ništa ne nedostaje jer je božanska i savršena, ali je iz poštovanja prema nama želio dati i nama dostojanstvo da sudjelujemo u svojem spasenjui u spasenju drugih. U Isusovoj osobi su sve dimenzije Euharistije povezane: on je za sebe rekao da je Kruh živi koji s neba silazi za hranu svijeta i da čovjek ne živi samo o materijalnom kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, a upravo je On ta Riječ Božja, vječna Riječ! K tome, on je ne samo svećenik koji je sebe prinio za spas svijeta, on je ujedno i žrtva za spas svijeta, tj. svakog pojedinog čovjeka.

            I zato osobito u XIX. i XX. stoljeću nalazimo u Crkvi fenomen tako zvanih duša žrtvi. To su izabrane mistikinje, danas neke već proglašene blaženima, svetima ili časnim službenicama Božjim koje su od nekog trentutka života zbog bolesti bile prikovane za krevet, mnogo su trpjele za obraćenje i spasenje njima nepoznatih ljudi i duša, a s Kristom su proživljavale njegovu muku koju je on proživio prije dvije tisuće godina u Jeruzalemu. Osim toga, imale su milost da od određenog trenutka svojeg života do svoje tjelesne smrti ništa ne jedu i ne piju nego da žive isključivo od primanja pričesti. Euharistija, tijelo Kristovo, mala bijela hostija, bila je jedino jelo i piće koje ih je držalo na životu.

            Prva po povijesnom redu od onih koje ćemo nabrojati je Maria Domenica Lazzeri rođena 16. svibnja 1815. u Capriani u Italiji. Poznata je kao “l’addolorata di Capriana” (“žalosna žena iz Capriane”). Nakon očeve smrti 1829, njezino se zdravlje počelo pogoršavati, a od 1833. postala je vezana za krevet. Prema riječima njezina liječnika, zadnjih 14 godina života nije ništa jela i pila osim što se pričešćivala. Godine 1835. primila je stigme, a nedugo zatim i krunu od trnja. Često je prikazana sa spojenim rukama koje krvare dok leži na krevetu. Umrla je 4. travnja 1848. u dobi od 33 godine, kao Isus. Njezina kauza za proglašenje blaženom službeno je ponovno otvorena 1995, a 2023. proglašena je časnom.

            Imamo zatim Theresu Neumann, koja je rođena 1898. u siromašnom selu Konnersreuth u gornjoj Bavarskoj. Osim stigmi, Neumann je imala i brojne druge duhovne darove – dar ozdravljanja i proroštva, primjerice. Imala je i još jedan dar – od 1923. živjela je samo od svete pričesti, a organizam joj nije trebao ni hranu ni vodu.

            Ovaj fenomen potvrđen je 1927. kada su na molbu biskupa Regensburga liječnici dva tjedna zadržali Neumann u bolnici kako bi je nadzirali. Tada je otkriveno kako njezin organizam normalno funkcionira bez jela i pića. Neumann je umrla 1962. u svojoj 64. godini. Bez jela i pića živjela je 36 godina, samo od pričesti.

            Po godini rođenja dolazi zatim Francuskinja Marthe Robin. Prema riječima svjedoka, mnogo godina nije jela ništa osim što je primala svetu euharistiju. Rođena je 13. ožujka 1902., u malom mjestu Châteauneuf-de-Galaure, u Francuskoj, gdje je i preminula 6. veljače 1981. Isus joj se ukazao i upitao ju: Želiš li biti poput mene? Ona je prihvatila…

Do svoje 16. godine života bila je živahna djevojčica koja je većinu vremena provodila na paši uz ovce i krave svojega oca. Tad su joj počele snažne glavobolje, potpuna oduzetost ruku i nogu a nakon toga, sve je teže mogla gutati hranu. Nakon nekog vremena više nije mogla uopće uzimati hranu pa je 52 godine života živjela bez hrane i vode na medicinski neobjašnjiv način.

Primala je samo svetu hostiju, Tijelo Isusovo 2-3 puta tjedno. Također, medicinski neobjašnjivo ova žena uopće nije spavala nego je potpuno nepokretna, u jednom položaju, bez hrane, vode i sna neprestano molila i u toj molitvi ona se radovala! Upravo ta radost mističarke Marte Robin dovela ju je danas do glasa svetosti. Liječnici joj nisu mogli pomoći ali je ona znala da je Bog poziva da prihvati trpljenje. Isus joj je ukazao i pitao je: Želiš li biti poput mene? Ona je prihvatila znajući da to znači veliko trpljenje. Iako teološki neuka, razumjela je smisao prihvaćanja križa i nakon što se potpuno predala Bogu, dobila je stigme, Isusove rane.

Također, dobila je i krunu od trnja na glavi te joj se krv od rana po čelu slijevala niz lice. Zadnjih godina je strašno trpjela, oslijepila. Unatoč tome, primala je ljude na razgovor i savjetovanje. Mnogi uglednici0 su dolazili kod nje po savjet a opet, a neki biskupi u Francuskoj za njezina života nisu čuli za nju. Na njezinom pogrebu bilo je pet biskupa, dvjesto svećenika i tisuće ljudi. Uvijek je poticala ljude na evangelizaciju i navještaj Riječi Božje po karizmama Duha Svetog. Njezin je život bio tajna, no do danas se glas o njezinu neobičnom životu proširio po cijelom svijetu. Proces beatifikacije je u tijeku.

Posljednja po datumu rođenja je Alexandrina Maria da Costa koja se rodila 30. ožujka 1904. u Balasaru u Portugalu. Dobila je solidno kršćansko obrazovanje od svoje majke i svoje sestre Deolinde, a njezina živahna, lijepo odgojena priroda učinila ju je svima simpatičnom. Njezina neuobičajena fizička snaga i izdržljivost također su joj omogućile da obavlja duge sate teških poljoprivrednih radova u poljima, čime je pomogla obiteljskim prihodima. Kad je imala 12 godina, Alexandrina se razboljela od infekcije i umalo umrla; posljedice ove infekcije ostat će s njom dok bude odrastala i postat će “prvi znak” onoga što je Bog tražio od nje: da pati kao “duša žrtve”. 27. ožujka 1942. započela je nova faza za Alexandrinu koja će trajati 13 godina i sedam mjeseci do njezine smrti. Nije primala nikakvu hranu osim Svete Euharistije, u jednom trenutku je težila samo 33 kilograma (otprilike 73 funte).

Liječnici su ostali zbunjeni ovim fenomenom i počeli su provoditi razne testove na Alexandrini, ponašajući se vrlo hladno i neprijateljski prema njoj. To je povećalo njezinu patnju i poniženje, ali se sjetila riječi koje joj je sam Isus jednoga dana uputio: „Vrlo rijetko ćeš dobiti utjehu… Želim da dok ti je srce ispunjeno patnjom, na tvojim usnama bude osmijeh“. Kao rezultat toga, oni koji su posjećivali Aleksandrinu ili dolazili u kontakt s njom uvijek su nalazili ženu koja je, iako u očitoj tjelesnoj nelagodi, uvijek izvana bila radosna i nasmijana, prenoseći svima duboki mir. Malo je tko razumio što je duboko patila i koliko je stvarna bila njezina unutarnja pustoš. Otac Pasquale, koji je tijekom ovih godina bio blizak Alexandrini, naredio je Alexandrininoj sestri da vodi dnevnik njezinih riječi i njezinih mističnih iskustava. Godine 1944. Aleksandrina je postala članica “Saveza suradnika salezijanaca” i ponudila svoje trpljenje za spasenje duša i za posvećenje mladeži.

Živo se zanimala za siromašne kao i za duhovno zdravlje onih koji su tražili njezin savjet. “Ne vrijeđaj više Isusa!” Kao “svjedočanstvo” misije na koju ju je Bog pozvao, Aleksandrina je željela da se na njezinoj nadgrobnoj ploči ispišu sljedeće riječi: “Grešnici, ako vam prah moga tijela može pomoći da se spasite, priđite, prijeđite preko njega, udarite nogom okolo dok ne nestane. Ali nikad više ne griješite: nemojte više vrijeđati Isusa! Grešnici, koliko vam želim reći…. Nemojte riskirati da izgubite Isusa za svu vječnost, jer on je tako dobar. Dosta je s grijehom. Ljubite Isuse, volite ga!”

            Znači, sve su četiri svetice, mističarke i velike duše žrtve bile suobličene Isusu patniku, žrtvi za naše grijehe i za naše spasenje, ali su i sve četiri bile postavljene kao znak za naše divljenje Bogu koji nam po njima, po njihovim životima poručuje: Euharistija je izvor života, ne samo duhovnoga, vječnoga, božanskoga, nego i tjelesnoga, vemenitoga, ljudskoga jer je Euharistijom, tj. svojim čudom, svojom prisutnošću po svome sakramentalnom tijelu podržavao i održavao tjelesni i prolazni život ove četiri tako različite, a opet tako slične žene: jedna je bila Talijanka, jedna Nijemica, jedna Francuskinja, a jedna Portugalka. Bile su podrijetlom iz četiri različite države i naroda, iz različitih vremenskih razdoblja, živjele su život različite duljine i bile su različito poznate u svoje vrijeme i nakon svoje smrti. Međutim, sve su nam znak i poziv da njihovom primjeru naučimo cijeniti Euharistiju, diviti se Isusovoj ljubavi i domišljatosti da ostane stvarno među nama prisutan, a da ipak bude istovremeno i u vječnosti, vidljiv i nevidljiv, nedohvtljiv, a ipak tako blizak i djelotvoran. Stoga primajmo pričest često i dostojno. Pazimo na svoj život i na svoja djela. Ispovijedajmo se često i pravilno. Neka i naš život bude obilježen Euharistijom, Isusom, njegovom osobom i njegovim životom kako bismo se iz ovoga života preselili k njemu u vječnost, u svjetlo, u mir, u radost i spasenje.

Amen.