Draga braćo i sestre! Danas na Veliki petak spominjemo se otkupiteljske smrti Isusove za nas. Bilo je svetaca i mistika kroz povijest Crkve kojima je Bog udijelio milost da u posebnom mističnom i nadnaravnom stanju iskuse ono što je Isus proživljavao nakon svoje smrti na križu: njegov silazak u carstvo mrtvih i njegov povratak u život. Oni su zaista trpjeli i krvarili, bili u agoniji, patnji, zamirali, padali u trans, a kasnije su nekako svojim ispovjednicima ili duhovnim vođama ispričali ili pismeno opisali svoju iskustva. Takva je bila bl. Ana Katarina Emerich, pa onda mističarka Tereza Neuman: Kada je imala 20 godina doživjela je tešku nesreću – pala je i slomila kralježnicu, nakon čega su joj noge ostale paralizirane. Nedugo nakon toga zbog posljedica nesreće izgubila je i vid.

         Paralizirana i slijepa, danima se Bogu molila za ozdravljenje. Tražila je zagovor svoje imenjakinje, preminule francuske karmelićanke koja je umrla na glasu svetosti – Terezije Martin, redovničkim imenom Terezija od Malog Djeteta Isusa. 29. travnja 1923., na dan kada je Pio XI. u Rimu beatificirao „malu Tereziju“ ona je progledala. Dvije godine kasnije, kada je karmelićanka iz Lisieuxa proglašena svetom – njezine noge su ozdravile.

Godinu dana nakon ovih čudesnih iskustava skromna njemačka seljanka dobila je stigme. Bilo je to u korizmeno vrijeme: “Na rukama, nogama i boku pojavile su se rane koje su odgovarale onima Isusove muke. Od tada, pa sve kroz idućih 36 godina, sve do smrti, na svaki je petak proživljavala u svom tijelu trpljenje Krista. Ukupno 725 puta. Brojni su bili svjedoci njezinih ekstaza. Njezina soba na gornjem katu roditeljskog doma svaki je Veliki petak postajala mjestom molitve. Kroz nju bi na taj dan prošlo, procjenjuje se, oko 5000 ljudi.”

“Veliki broj ljudi bili su svjedoci situacija kada su se rane otvarale same od sebe na petak. Među njima su bili i brojni liječnici a jedan od njih, Rudolf W. Hynek iz Praga koji je bio vojni liječnik i susretao se u svojoj karijeri s tisućama rana raznih vrsta, napisao je kako “‘nikada nije vidio rane, čak niti približno slične, poput stigmi Therese Neumann, koje smatra potpuno autentičnim nadnaravnim fenomenom’”.

Muke koje je proživljavala petkom bile su, kažu njezini biografi, u suprotnosti s njezinim karakterom. Bila je vedra osoba koja je pokušavala živjeti normalnim životom, redovito pomažući ocu i majci u radu na njihovom skromnom posjedu.

Osim stigmi, Neumann je imala i brojne druge duhovne darove – dar ozdravljanja i proroštva, primjerice. Imala je i još jedan dar – od 1923. živjela je samo od svete pričesti, a organizam joj nije trebao ni hranu ni vodu.

Ovaj fenomen potvrđen je 1927. kada su na molbu biskupa Regensburga liječnici dva tjedna zadržali Neumann u bolnici kako bi je nadzirali. Tada je otkriveno kako njezin organizam normalno funkcionira bez jela i pića.

Mističarka i njezina obitelj bili su kritični prema nacistima, pa su bili pod stalnim policijskim nadzorom. Prema nekim navodima “to je osobno naredio Hitler koji se panično bojao mističarke iz gornje Bavarske”. Pred kraj rata, u travnju 1945. SS-ovci su dobili zapovijed ubiti stigmatičarku. Ona i njezina obitelj već su tada bili na sigurnom, a kada je nisu pronašli oklopna postrojba SS-a počela je granatirati Konnersreuth. “S vojne točke gledišta to je bila apsurdna odluka, jer u selu nije bilo niti jednog neprijateljskog vojnika, nego isključivo njemački civili”. Neumann je umrla 1962. u svojoj 64. godini. Bez jela i pića živjela je 36 godina.

Imamo i švicarsku mističarku Adrijanu von Speyer i mnoge druge svece, blaženike i mističare koji još nisu proglašeni blaženima.

         Ovoga vazmenog trodnevlja kao podlogu svojim razmatranjima uzimamo dijelove knjige jednog Amerikanca, laika koji je doživio kliničku smrt i iskusio nešto od onostranosti. Iako to nije molitveno nadnaravno mistično iskustvo kakvo su imali sveci i mistici, dovoljno je točno i sočno da nam može pomoći da se uživimo u otajstva koja liturgijski slavimo i da možda nešto više razumijemo ili da se više oduševimo za Gospodina kako bismo porasli u prijateljstvu s njim.

         Evo, dakle, što nam piše taj Amerikanac: Osjetio sam da kontinuirano kopnim, sporo hlapeći u svojoj sposobnosti i želji da izdržim borbu za život. Nisam se mogao mentalno isključiti i samo tako prebaciti na spavanje, kao što sam se nadao da ću moći, jer gore od čak i od boli bila je činjenica da nisam mogao isključiti buku i kaos bolničke sobe. Kako su misli (uglavnom žaljenja) nastavile kružiti mojom glavom, počeo sam čeznuti da bol napokon prestane. Činilo se kao da su me te misli napale i nastojale me uvjeriti da me Bog neće prihvatiti, no mogao sam osjetiti njegovu prisutnost uz mene cijelo vrijeme, a njegovo milosrđe i praštanje su bili očiti.

         Tada sam osjetio da moje tijelo umire. Bilo je to tek tako. U djeliću sekunde prešao sam iz života u smrt. Brzo sam shvatio da nikad nisam imao nikakve moći nad svojim životom, a još manje kontrole nad svojim vremenom u njem. Kad je smrt nadošla, osjetio sam kao da se sve fizičko odjednom ugasilo. U trenutku je sve osjetilno jednostavno nestalo, kao da je netko udario po prekidaču… Kaos je nestao. Zvuk je nestao. Okus je nestao. Osjećaj je, hvala Bogu, nestao, jer me je jako boljelo. Promjena u percepciji je bila drastična.

         Znam da ne mogu točno objasniti osjećaj umiranja, ali ću pokušati. Očito je jako teško opisati smrt nekome tko nema to iskustvo, jer je to bilo iskustvo kao ni jedno drugo u životu. … Osjetio sam da moja duša napušta moje tijelo iznenadnim udarcem i brzim iskakanjem, kao kad se kokica otvori na vrućoj tavi, a onda je odjednom sve postalo bezglasno i mračno. Bilo je to kao je netko naglo isključio blender u kuhinji. Sva buka, vibracije i kaos života naglo su stali; osjećaj olakšanja je bio ekstreman i iznenadan. Bio sam brzo izbačen iz svojega tijela.

         Moje su oči bile zatvorene kad sam umro i bilo je mračno prije nego sam umro, ali osjetio sam kao da me je drmanje i iskakanje povuklo unazad, kroz i izvan mog fizičkog tijela u mirniji i sigurniji prostor i stanje postojanja. Trenutno sam otvorio oči; sad je postalo strašno mračno i intenzivno tiho, a ja sam odmah znao da sam umro. U samom času umiranja bio sam svjestan da sam umro; to mi nije trebalo biti objavljeno ili dokazano. Nije bilo zabune; bilo je očito da sam upravo umro. Jednostavno sam znao da je moja smrt bila očiti slijedeći korak za moj život, kao buđenje iz sna, s tom razlikom što sam se sad osjećao življe nego ikad u životu.

         Ne mogu dovoljno naglasiti da nikad nisam izgubio svijest. Zadržao sam trajnu svjesnost u svom umu o onome što se dogodilo i što se trenutno događalo. Bilo je to uzbuđujuće za mene jer sam znao da sam umro, a nisam se nimalo bojao. Bio sam jako zainteresiran za ono što se događalo… Jasno sam i razlučno bio svjestan svoje smrti, osim što sad nisam imao apsolutno nikakvog straha, tuge, bijesa ili ikojeg drugog negativnog osjećaja kojega sam prije znao osjetiti u životu. Te su emocije nestale u trenutku kad sam umro te zbog mira kojega sam tako jako osjećao, nisam ih mogao ni prizvati, čak i da sam htio. Shvatio sam da sam umro da sam u trenutku bio negdje drugdje. Prešao sam iz bolničke sobe u posve nepoznatu dimenziju. Kad sam prvi put otvorio svoje oči, ugledao sam ogromnu tamu, prostor veći i širi od bilo čega što sam prije vidio ili mogao zamisliti. Ta je tama nadmašivala dubine Velikog kanjona i nadilazila raspon oceana. Sličila je slikama koje sam vidio o svemiru, osim što nije bilo zvijezda, planeta ili bilo kakvog izvora svjetla. Bio je to damo širok, prazan crni prostor, ali sam nekako uspijevao vidjeti njegovu prostranost.

         …Bilo je opuštajuće i jako tiho, kao da se nalazim u sobi za osjetilno lišavanje. Nisam isto tako više mogao iskusiti preplavljujuću bol ili intenzivan strah. Nisam mogao osjetiti tugu od prije nekoliko trenutaka; u stvari, ti su osjećaji bili zamijenjeni preplavljujućim osjetom mira, ljubavi i radosti. Ovi su novi osjećaji intenzivno ulazili u mene i preuzimali svaki dio moje duše. … Još sam imao u svom umu svježe sjećanje na svoju smrt, no, zanimljivo, i sva su ostala sjećanja mojega života isto tako bila istovremeno prisutna. Nastavio sam misliti o tome kako ni jednog trenutka nisam imao prekida u svojem svjesnom shvaćanju, čak i u trenutku umiranja i bio sam zapanjen iskustvom svojeg visokog stupnja svjesne djelatnosti i razumijevanja.

         Nisam osjećao da bi pripadnost određenoj vjeroispovijedi bila preduvjet da se ovo iskusi, ali sam istovremeno osjećao da je Isus bio očita istina u ovom prostoru, bio sam siguran da me voli i da mi je nekako bio blizu. Nisam vidio nikakvog znaka bilo kakve vjere i to nikad nije izbilo na površinu. Naravno, vjerske implikacije bi se mogle argumentirati na oba načina. Ja imam vjeru i vjerujem da mi je to što sam kršćanin [katolik] olakšalo prihvatiti sve što se događalo… No ono oko čega sam posve siguran jest to da je jedino mir, ljubav i suosjećanje ono što je ovdje važno. Ljubav i milosrđe je bilo to o čemu se ovdje jedino radilo i osjećam da bi svatko, pa i nevjernik, najvjerojatnije osjetio tu blizinu, pokajao se i odabrao ostati.

         Osjetio sam da bi i oni zasigurno osjetili ljubav i mir i mislim da bi i oni mogli imati posljednju priliku iskusiti Božju ljubav i milosrđe te da bi onda ipak mogli postići vječni mir. Ovo ne znam za pouzdano jer o tome nikad nisam pitao Isusa, ali sam do toga došao ljubeći ga. I, naravno, i dalje bih svakome savjetovao da se bar na samrtničkoj postelji ispovijedi ili još bolje, da ne riskira predugo, jer nisam siguran što se događa ako iznenada umrete, a niste prethodno prihvatili Isusa. [Osobito ako ste katolik ili pravoslavac pa ste se mogli ispovjediti a niste. Zato je jako važno ispovijedati se uredno kroz život, a detaljno se ispovjediti pred smrt].

         Osjetio sam kao da Bog tako duboko ljubi da čak i nevjernici ne bi ostali zaglavljeni u svojem otporu i činilo se kao da naša ljudska želja da sve kontroliramo može izazvati da ostanemo u mračnom tunelu ili da uđemo dublje u mračno prostranstvo u koje izvorno dospijemo. Isto mi se tako činilo da bi njegova ogromna ljubav i milosrđe dopustila suprotno opredjeljenje. Bio sam svjestan da Boga posve volim i nisam sumnjao u njegovo postojanje, ali sam osjetio kao imam slobodu da izaberem da ostanem u mraku, sam i zauvijek, da sam to stvarno poželio. Ne mogu reći što je u mraku ili što se nalazi onkraj tame u kojoj sam se neposredno nakon preminuća našao. Bilo kako bilo, mogu vam reći da ništa nisam više želio nego biti s Bogom i što dalje od toga mraka. Isto sam tako znao da je Bog jako blizu i moja me želja vukla k njemu. Bio sam toliko siguran u to da sam se počeo ogledavati za njim.

         Mir, ljubav i radost koje sam osjećao nije lako opisati našim ograničenim ljudskim rječnikom niti znanje i razumijevanje koje sam iznenada posjedovao može izdaleka biti preneseno. Ne mogu točno objasniti intenzitet i čistoću onih osjećaja jer ne postoji usporedba s njima u ovom životu. Tako da vas molim za strpljenje sa mnom dok pokušavam opisati neobjašnjivo iskustvo sa što je moguće više točnosti, s obzirom na moje ograničenosti. Samo imajte na pameti da se radi o najdubljem iskustvu koje sam ikad imao i najintenzivnijim osjećajima koje sam ikad iskusio.

         Mogao sam se sjetiti svakog detalja svojega života, svih u isto vrijeme bez rastresenosti, a množina uspomena nije izazvala nikakvu zbrku dok sam ih gledao sve odjednom. U isto vrijeme, mogao sam se usredotočiti na bilo koji događaj detaljno kao što sam se sjećao svakog detalja svoje smrti nekoliko trenutaka ranije. Sjećao sam se svoje smrti bez toga da je taj proces bio zamućen ili iskrivljen drugim sjećanjima koja sam vidio. Moja svijest je bila posve neprekinuta i ja sam stvarao nova sjećanja na situacije, kako su se one događale. U zemaljskom životu sam bio prisiljen izabrati da se usredotočim na jednu po jednu stvar; ponekad se je dogodilo da sam mogao misliti na nekoliko nevažnih stvari istovremeno, ali sada sam imao beskrajne mogućnosti.

         Ludo je za mene misliti o tome sad, ali sav moj život se razvio preda mnom; sva su moja sjećanja bila prisutna i dostupna istovremeno, dok se moja trenutna situacija isto tako mogla iskusiti i bila je predana pamćenju. Mogao sam kontrolirati svaku misao, zamisao ili sjećanje pojedinačno i posve detaljno, dok sam se sjećao svih ostalih i još mogao primati u sebe nove informacije. Ova je nova razumska oštrina bila za mene posve zadivljujuća. Nikad nisam mislio da je ovakva jasnoća moguća nikad do tad nisam imao ništa ni blizu toga.

         Široko prostranstvo u kojem sam se najprije nakon umiranja našao bilo je posve crno. Dobro, nakon što sam se zapitao kako taj prostor ne može biti sve u životu poslije života, shvatio sam da u stvari mogu vidjeti prazninu i širinu mračnog prostora. Bilo je očito da je neka vrsta izvora svjetla zračila u mračni prostor, a taj se izvor nalazio iza mene. Znao sam da nemam svoje fizičko tijelo, jer sam se osjećao tako lagan i slobodan, bez ikakvog bola. Ne znam jesam li bacao kakvu sjenu no ja nisam vidio nikakvu. Osjećao sam da sam još uvijek u nekakvom fizičkom obliku kao da sam imao nekakve naravne granice, ali nisam mogao vidjeti niti jedan dio svojega tijela. Osjećao sam da je moj najunutarnjiji dio, moja duša, sadržan u nekoj vrsti tijela s granicama ali bez ograničenja. Nisam bio upoznat s tom vrstom tijela i njegove granice se nisu uopće činile ograničujuće ili zadržavajuće.

         Dok sam čeznuo da ugledam Boga i da budem s njim, moja je svijest odjednom bila privučena jarkoj svjetlosti koja je svjetlila iza mene i tekla u tamu. Što je bilo dalje, pripada Velikoj Suboti i Uskrsu te Vazmenom vremenu, pa ćemo nastaviti o tome sutra i narednih dana i tjedana.

Amen.

Župnik u Josipdolu i Cerovniku, dr.sc. vlč. Željko Blagus.