Draga braćo i sestre!

            Na veliki petak spominjemo Isusovu žrtvu za nas. Znamenit je jedan redak koji nalazimo u Novom zavjetu u kojem sv. Pavao kaže: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu”(Kol 1,24). Bog je dopustio da se ovaj redak nađe u Svetom pismu jer nam je želio reći da nam je ostavio nešto mjesta u svojoj patnji, kojoj inače ništa ne nedostaje jer je božanska i savršena, ali je iz poštovanja prema nama želio dati i nama dostojanstvo da sudjelujemo u svojem spasenju i u spasenju drugih. Na poseban je način svojoj muci i žrtvi pridružio svoju Majku koja je s njim bila sve do smrti na križu i koja ga je pokopala u novi grob, kako nam to kaže današnje evanđelje. Dio njene žrtve je i primanje sv. Ivana za posvojenog sina, a u tom apostolu simbolizirana je svaka ljudska duša. Svi smo mi Marijina duhovna ili posvojena djeca koju svojoj Majci povjerava naš Stvoritelj i Bog.

            Uvijek su kroz povijest crkve postojali mučenici koji su nasljedovali Isusa Krista i svojim životom svjedočili za ljubav koju Bog ima prama nama, te za istinu evanđelja i kršćanske vjere. No, osobito u XIX. i XX. stoljeću nalazimo u Crkvi fenomen tako zvanih duša žrtvi. To su izabrane mistikinje, danas neke već proglašene blaženima, svetima ili časnim službenicama Božjim koje su od nekog trentutka života zbog bolesti bile prikovane za krevet, mnogo su trpjele za obraćenje i spasenje njima nepoznatih ljudi i duša, a s Kristom su proživljavale njegovu muku koju je on proživio prije dvije tisuće godina u Jeruzalemu. Osim toga, imale su milost da od određenog trenutka svojeg života do svoje tjelesne smrti ništa ne jedu i ne piju nego da žive isključivo od primanja pričesti. Euharistija, tijelo Kristovo, mala bijela hostija, bila je jedino jelo i piće koje ih je držalo na životu.

            Prva po povijesnom redu od onih koje ćemo nabrojati je Maria Domenica Lazzeri rođena 16. svibnja 1815. u Capriani u Italiji. Poznata je kao “l’addolorata di Capriana” (“žalosna žena iz Capriane”). Nakon očeve smrti 1829, njezino se zdravlje počelo pogoršavati, a od 1833. postala je vezana za krevet. Godine 1833., dok je radila u polju, imala je prvo ukazanje Gospe. Druga viđenja su slijedila. Prema izvješću jednog od njezinih ispovjednika, nebeska Majka ju je jednog dana upitala: “Želiš li uživati u Isusovim krvavim ranama?”. Njezin je odgovor bio: “Ako sam dostojna i zaslužujem, budi volja tvoja.” Bolesti Marije Domenice su se pojačale, kao i misterij koji okružuje njezino stanje. Od proljeća 1834. više nije uzimala vodu ni hranu, osim euharistije, što je činjenica zajednička ostalim misticim – dušama žrtvama u povijesti Crkve. Od te je godine, kako je spomenuto, cijelo vrijeme bila u krevetu, iako ovom podatku treba dodati i činjenicu da su joj se pripisivali fenomeni bilokacije, o čemu izvještavaju pisma tadašnjeg biskupa Trenta, blaženog Giovannija Nepomucena de Tschiderera. (1777-1860). U siječnju 1835. primila je stigme (na rukama, nogama i boku); u veljači iste godine počela je pokazivati i znakove trnove krune. Na leđima je imala i druge znakove muke. Rane su joj krvarile svakog petka, kad bi njena bol dosegla vrhunac, do te mjere da je bila gotovo nepodnošljiva. Tih dana moglo se čuti kako stalno izvikuje fraze poput: “O Bože, pomozi mi!”. Njen je slučaj imao međunarodni odjek, privlačeći u Caprianu različite osobe toga vremena, iz Trentina i inozemstva: redovnike, svećenike i laike, od Antonija Rosminija do nadbiskupa Sydneya, Johna Bede Poldinga. Biskup Trenta morao je poduzeti mjere da ograniči pristup kući Marije Domenice, udovoljavajući istim željama mističarke: zapravo, bilo joj je žao svih tih posjeta, nije voljela tu vidljivost i željela je, radije, njegovati unutarnju meditaciju. U svakom slučaju, onima koji su je posjećivali svjedočila je svoje bezuvjetno povjerenje u Boga i svoju sigurnu nadu u vječni život, raspirujući tako u tim posjetiteljima želju za nebeskim dobrima. Nekoliko je liječnika proučavalo njeno stanje da nije ništa jela ni pila osim svete pričesti. Među njima je Leonardo Cloch, prvi liječnik Val di Fiemmea, a zatim glavni liječnik u građansko-vojnoj bolnici u Trentu, koji je nekoliko puta posjetio stigmatiziranu ženu i 1837. godine objavio svoje izvješće na 25 stranica u Universal Annals of Medicine. Doktor Cloch opisao je, između ostalog, vidljive rane mističarke, koja je imala stalno spojene ruke – položene na prsa, kao u molitvi – i lijevo stopalo prekriveno tabanom desne noge i stoga manje vidljivo: na doktorov zahtjev, učinila je neki mali pokret, kratkotrajan, ali to ju je koštalo strašne boli i grčeva. Mogli ste vidjeti tragove čavala. Na čelu je imala preko četrdeset malih rupica, iz kojih je u petak curila krv (također se slijevala na već zgrušanu krv), kao i druge rane na tijelu: u četiri popodne krv je prestala. Cloch piše: «Ovi su otvori bili rane ili, ako je nekome draže, kao duboki čirevi, živi, otvoreni i udubljeni: ukratko, čisti otvori na tijelu, nisu bili truli, nisu skloni kvarenju. Krv koja je izlazila iz njih bila je živa, gusta, sjajna i mogla je podsjećati na arterijsku krv. Njen je tok bio vrlo spor, da, ali ipak vidljiv.” Sam Cloch, uz suradnju dr. Antonija Faesa, napisao je i druge izvještaje o Lazzeri, prezentirajući ih medicinskoj sekciji talijanskih znanstvenika na kongresima u Napulju (1845.), Genovi (1846.) i Veneciji (1847.). “Blažena Meneghina”, kako je također nazivaju, živjela je svoje patnje u svijesti da sudjeluje u Kristovu otajstvu, za spasenje duša. Stoga je govorila: “Želim trpjeti do posljednjeg dana svijeta, ako je po volji mom Kristu. Patnja je moje zdravlje.” Njezine su muke prestale 4. travnja 1848. kada je pozvana u vječnu slavu, na konačni susret sa svojim Zaručnikom.

            Imamo zatim Theresu Neumann, koja je rođena 1898. u siromašnom selu Konnersreuth u gornjoj Bavarskoj. Osim stigmi, Neumann je imala i brojne druge duhovne darove – dar ozdravljanja i proroštva, primjerice. Imala je i još jedan dar – od 1923. živjela je samo od svete pričesti, a organizam joj nije trebao ni hranu ni vodu.

            Ovaj fenomen potvrđen je 1927. kada su na molbu biskupa Regensburga liječnici dva tjedna zadržali Neumann u bolnici kako bi je nadzirali. Tada je otkriveno kako njezin organizam normalno funkcionira bez jela i pića. Neumann je umrla 1962. u svojoj 64. godini. Bez jela i pića živjela je 36 godina, samo od pričesti. Tijekom korizmenog vremena 1924. Dobila je stigme. Evo što o tome piše Górny, njen životopisac:

“Na rukama, nogama i boku pojavile su se rane koje su odgovarale onima Isusove muke. Od tada, pa sve kroz idućih 36 godina, sve do smrti, na svaki je petak proživljavala u svom tijelu trpljenje Krista. Ukupno 725 puta. Brojni su bili svjedoci njezinih ekstaza. Njezina soba na gornjem katu roditeljskog doma svaki je Veliki petak postajala mjestom molitve. Kroz nju bi na taj dan prošlo, procjenjuje se, oko 5000 ljudi.”

Poljski autor navodi i kako su tijekom njezina života trajali očekivani sporovi o podrijetlu i autentičnosti njezinih rana. Međutim, pregledala su je brojna liječnička povjerenstva “koja bi priznala autentičnost njezinih stigmi ili pak ne bi bili u stanju ponuditi znanstveno objašnjenje za njih”.

“Veliki broj ljudi bili su svjedoci situacija kada su se rane otvarale same od sebe na petak. Među njima su bili i brojni liječnici, primjerice doktor Georg Ewald iz Erlangena ili doktor Otto Seidl iz Waldsassena. Jedan od njih, Rudolf W. Hynek iz Praga koji je bio vojni liječnik i susretao se u svojoj karijeri s tisućama rana raznih vrsta, napisao je kako “‘nikada nije vidio rane, čak niti približno slične, poput stigmi Therese Neumann, koje smatra potpuno autentičnim nadnaravnim fenomenom’”, piše Poljak.

Muke koje je proživljavala petkom bile su, kažu njezini biografi, u suprotnosti s njezinim karakterom. Bila je vedra osoba koja je pokušavala živjeti normalnim životom, redovito pomažući ocu i majci u radu na njihovom skromnom posjedu.

            Po godini rođenja dolazi zatim Francuskinja Marthe Robin. Rođena je 13. ožujka 1902., u malom mjestu Châteauneuf-de-Galaure, u Francuskoj, gdje je i preminula 6. veljače 1981. Isus joj se ukazao i upitao ju: Želiš li biti poput mene? Ona je prihvatila…

Do svoje 16. godine života bila je živahna djevojčica koja je većinu vremena provodila na paši uz ovce i krave svojega oca. Tad su joj počele snažne glavobolje, potpuna oduzetost ruku i nogu a nakon toga, sve je teže mogla gutati hranu. Nakon nekog vremena više nije mogla uopće uzimati hranu pa je 52 godine života živjela bez hrane i vode na medicinski neobjašnjiv način.

Primala je samo svetu hostiju, Tijelo Isusovo 2-3 puta tjedno. Također, medicinski neobjašnjivo ova žena uopće nije spavala nego je potpuno nepokretna, u jednom položaju, bez hrane, vode i sna neprestano molila i u toj molitvi ona se radovala! Upravo ta radost mističarke Marte Robin dovela ju je danas do glasa svetosti. Liječnici joj nisu mogli pomoći ali je ona znala da je Bog poziva da prihvati trpljenje. Isus joj je ukazao i pitao je: Želiš li biti poput mene? Ona je prihvatila znajući da to znači veliko trpljenje. Iako teološki neuka, razumjela je smisao prihvaćanja križa i nakon što se potpuno predala Bogu, dobila je stigme, Isusove rane.

Također, dobila je i krunu od trnja na glavi te joj se krv od rana po čelu slijevala niz lice. Zadnjih godina je strašno trpjela, oslijepila. Unatoč tome, primala je ljude na razgovor i savjetovanje. Mnogi uglednici su dolazili kod nje po savjet a opet, a neki biskupi u Francuskoj za njezina života nisu čuli za nju. Na njezinom pogrebu bilo je pet biskupa, dvjesto svećenika i tisuće ljudi. Uvijek je poticala ljude na evangelizaciju i navještaj Riječi Božje po karizmama Duha Svetog. Njezin je život bio tajna, no do danas se glas o njezinu neobičnom životu proširio po cijelom svijetu. Proces beatifikacije je u tijeku.

Ključni čin koji je Marthu uveo u mistični život bila je njezina pismena izjava od 15. listopada 1925, na blagdan svete Terezije Avilske. Imala je 23 godine kada je napisala “čin predaje”: «Vječni Bože, beskrajna ljubavi! O moj Oče! (…) Na današnji dan tebi se predajem i posvećujem, u cijelosti i ne tražeći ništa zauzvrat. O ljubljeni Bože moje duše, slatki moj Isuse, samo tebe želim i za tvoju se ljubav svega odričem! […] Bože moj, uzmi moj um i sva njegova sjećanja, uzmi moje srce i sve njegove osjećaje, uzmi moju inteligenciju i sve njene sposobnosti […] Uzmi cijelu moju volju… […] Predajem ti svoj život i predajem se sva tebi.» Tri godine kasnije doživjela je ključni događaj u svom životu koji je trajno zapečatio njezin savez s Bogom. U središtu svoje patnje doživjela je unutarnju preobrazbu. Tijekom posjeta dvojice svećenika u prosincu 1928. doživjela je beskrajnu Božju ljubav prema njoj. Ovo intimno duhovno iskustvo duboko je promijenilo njezin život. Odlučila je dati smisao apsurdnoj i beskorisnoj patnji koju nameće bolest i da ta svrha bude za cijelo čovječanstvo, u skladu s riječima apostola Pavla: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu”(Kol 1,24).

            Malo po malo, kako je njezina prisnost s Bogom rasla i kako mu se sve više prepuštala, ona je Kristovu muku doživljavala sve jačim intenzitetom, najprije duhovno, zatim u tijelu. Od 2. listopada 1930. Marthe Robin je svakog petka počela primati stigme, tj. rane koje su zrcalile one Isusa Krista na križu. Poput drugih velikih likova svetosti, svetog Franje Asiškog, svete Katarine Sijenske i svetog Padre Pija, ona je bila očitovanje u svojem tijelu muka koje je Isus podnio na Veliki petak. Sve se to malo po malo oblikovalo i produbljivalo… Jeanu Guittonu s Académie Française, koji ju je došao posjetiti, rekla je: «Više ne vidim detalje Muke. Znala sam vidjeti i čuti stvari i moglo sam to opisati. Sada se više ne mogu sjetiti detalja. Ja sam u Isusu.» Kad je Marthe govorila o svom jedinstvu s Isusom u njegovoj muci, govorila je riječima nekoga tko je zaljubljen: “intimnost ljubavi i patnje s Isusom”. Isus ju je privukao svom srcu u sve većem jedinstvu, dijeleći svoju ljubav prema čovječanstvu preko nje. Razlog zašto je trpjela i borila se bio je spasiti duše u sigurnosti da će Krist pobijediti. Marthe je odbacila svaki oblik morbidne fascinacije križem i patnjom. Onima koji su je pitali: «Marthe, pomozi nam ljubiti križ», oštro je odgovorila: «Ne! Isusa na križu moramo voljeti!» Imala je samo jednu veliku i neizmjernu želju, a to je bila voljeti Boga i navesti druge da ljube Gospodina.

Posljednja po datumu rođenja je Alexandrina Maria da Costa koja se rodila 30. ožujka 1904. u Balasaru u Portugalu. Kad je imala 12 godina, Alexandrina se razboljela od infekcije i umalo umrla; posljedice ove infekcije ostat će s njom dok bude odrastala i postat će “prvi znak” onoga što je Bog tražio od nje: da pati kao “duša žrtve”. 27. ožujka 1942. započela je nova faza za Alexandrinu koja će trajati 13 godina i sedam mjeseci do njezine smrti. Nije primala nikakvu hranu osim Svete Euharistije, u jednom trenutku je težila samo 33 kilograma. Liječnici su ostali zbunjeni ovim fenomenom i počeli su provoditi razne testove na Alexandrini, ponašajući se vrlo hladno i neprijateljski prema njoj. To je povećalo njezinu patnju i poniženje, ali se sjetila riječi koje joj je sam Isus jednoga dana uputio: „Vrlo rijetko ćeš dobiti utjehu… Želim da dok ti je srce ispunjeno patnjom, na tvojim usnama bude osmijeh“. Kao rezultat toga, oni koji su posjećivali Aleksandrinu ili dolazili u kontakt s njom uvijek su nalazili ženu koja je, iako u očitoj tjelesnoj nelagodi, uvijek izvana bila radosna i nasmijana, prenoseći svima duboki mir. Malo je tko razumio što je duboko patila i koliko je stvarna bila njezina unutarnja pustoš i neutješnost. Otac Pasquale, koji je tijekom ovih godina bio blizak Alexandrini, naredio je Alexandrininoj sestri da vodi dnevnik njezinih riječi i njezinih mističnih iskustava. Godine 1944. Aleksandrina je postala članica “Saveza suradnika salezijanaca” i ponudila svoje trpljenje za spasenje duša i za posvećenje mladeži.

Živo se zanimala za siromašne kao i za duhovno zdravlje onih koji su tražili njezin savjet. “Ne vrijeđaj više Isusa!” Kao “svjedočanstvo” misije na koju ju je Bog pozvao, Aleksandrina je željela da se na njezinoj nadgrobnoj ploči ispišu sljedeće riječi: “Grešnici, ako vam prah moga tijela može pomoći da se spasite, priđite, prijeđite preko njega, udarite nogom okolo dok ne nestane. Ali nikad više ne griješite: nemojte više vrijeđati Isusa! Grešnici, koliko vam želim reći…. Nemojte riskirati da izgubite Isusa za svu vječnost, jer on je tako dobar. Dosta je s grijehom. Ljubite Isuse, volite ga!”

            Znači, sve su četiri svetice, mističarke i velike duše žrtve bile suobličene Isusu patniku, žrtvi za naše grijehe i za naše spasenje. Da su stvarno ljubile Isusa, a ne sebe i svoje koristi i ugode, dokazale su time što su ustrajale u poštovanju i prianjanju uz Boga i njegove zapovijedi i njegovu volju i onda kad od njega nisu osjećale ili primale dobročinstva oporavka, olakšanja, ozdravljenja ili ljudske utjehe. Samo gola vjera i nutarnje povjerenje nadahnuto i podržavano otajstveno od Duha Svetoga u najdubljem središtu njihovih duša, održalo ih je u vjernosti i ustrajnosti u Bogu. To su nam veliki i svijetli primjeri da ustrajemo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom i tijekom svojih kušnji i patnji te da pokažemo Bogu neproračunatu i iskrenu, čistu ljubav i zahvalnost.

Amen.