Nedjelja, 21. 7. 2024., ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU, svagdan
ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Draga braćo i sestre!

Božja riječ koja nam je upravljena danas podsjeća nas na vrlo precizne i konkretne zadaće i odgovornosti koje nam Gospodin daje. Nažalost, počesto doživljavamo vjeru kao proizvoljno i stihijsko življenje, a Boga kao nekoga tko nam je prepustio na volju kako ćemo živjeti svoju svakodnevnicu, te se redovito usmjerimo na to da drugima ne činimo zlo. Zadovoljni kad ne činimo zlo, vrlo rijetko se, ili nikako, pitamo o tome što nam je činiti da vršimo volju svoga Gospodina. Većina kršćana živi kao da nema nikakvoga poslanja, već samo s uvjerenjem da je najbitnije da ne čine neki grijeh, dok sve ostalo nije njihova briga. Tako se mnogi posvećuju svojim obvezama i zemaljskim poslovima kao da je nešto sasvim normalno, dok s druge strane i ne misle da bi što drugo trebali činiti u vjerskom smislu, osim zadovoljiti onaj minimum. Mnogi vjernici uopće i ne znaju da imaju neko poslanje pred Bogom, to jest da imaju zaduženje koje im je on dao da vrše u svijetu.

Ali prije svega u današnjim čitanjima naglasak je stavljen na vjernost i precizna zaduženja pastira. Već prorok Jeremija potvrđuje da je pastirima naroda Gospodin dao vrlo jasne zadaće i zaduženja. Zato ih i kori i opominje jer nisu vršili revno i predano svoju službu, te su krivi za duhovnu propast naroda, to jest, slikovito rečeno, Božjih ovaca, kako ih zove prorok. Pastiri su, dakle, trebali znati što od njih Bog očekuje kad su prihvatili tu zadaću i trebali su ju vršiti sukladno njegovu nalogu. U trenutku kad su se oni iznevjerili, Bog obećava da će poslati novoga i pravoga pastira koji će pasti Božje stado prema svim potrebnim naputcima. Taj Pastir, potomak Davidov i izdanak pravedni, sam je Gospodin Isus koji je došao skupiti ostatak Izraelov raspršen po tolikim zemljama, a Božjem stadu dati mir i sigurnost.

I dok je Isus u svome tijelu ispunio Božje obećanje sadržano u Jeremijinu proročanstvu, on svejedno nije ostao samo na tome. Naprotiv, on je svojim učenicima povjerio svoje poslanje. Ali kao što je on vrlo odgovorno i precizno ispunjavao to poslanje pred Ocem, do mjere da je u svome tijelu ispunio starozavjetna proroštva, tako je očekivao i od svojih učenika da ga vjerno žive i vrše. Nakon što je on ispunio poslanje svojim životom kao utjelovljeni Sin Božji, postao je učitelj koji njima daje zaduženje. To nam otkriva i današnji evanđeoski odlomak u kojemu čitamo sljedeće: “U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali.” Očito je Isus njima dao nedvosmislena zaduženja, te su imali položiti račun, ili u najmanju ruku izvijestiti, o svemu što su činili i naučavali. Učitelj ih je poučio božanskome nauk i dao im ovlasti i zaduženja, te je bilo sasvim logično da ga izvijeste kako je prošla njihova aktivnost. Zato su oni nakon svega podnijeli izvješće, jer nisu bili išli u svoje ime niti po nekoj privatnoj liniji, već isključivo u njegovo ime. A on je bio pravi Pastir koji ih je osposobio da žive i rade za njega, to jest da sve što čine, čine u Božje ime.

Isus, dakle, nije tražio samo da reda radi kažu što su činili i naučavali, već je znao da je njihovo djelovanje bitni čimbenik spasenja naroda. Ako su pastiri dobro poučeni i osposobljeni, ne samo stručno-tehnički, već ako imaju svijest odgovornosti pred svojim učiteljem, onda će ih to motivirati da vrše svoje poslanje s velikim žarom i ljubavlju. Ako nemaju svijesti da pred Bogom moraju vršiti poslanje i njemu polagati račun za vlastitu motivaciju i ciljeve, onda njihov angažman neće biti dostatan ni dostojan pravoga pastira. Ako ćemo se držati slova današnjeg evanđelja, onda se ovo odnlsi samo na apostole, tj. na njihove nasljednike – biskupe. Međutim, pod pojmom pastira se podrazumijeva i svaki svećenik, pomoćnik i predstavnik biskupa. No, u obiteljima su pastiri u prvom redu glave kuće, tj. muževi i očevi, a u najširem smislu roditelji koji vode, odgajaju i upućuju svojj djecu u život, kako ljudski, tako i kršćanski. U islamu i židovstvu, pa i u nekkm drugim religijama, mnogo je više naglašen kućni, obiteljski, roditeljski prijenos vjere, nego li u Katoličkoj Crkvi. Kod nas kao da su vjeru dužni prenositi i poučavati samo vjerski “profesionalci”, tj. svećenici, župnici, kapelani, časne sestre vjeroučiteljice, biskupi i đakoni te školski vjeroučitelji i misionari.

Ali odgovornost i zadaća da podnesu izvješća ne vrijede samo za zaređene pastire. Isto vrijedi i za vjernički život i poslanje svakog pojedinog vjernika, koji svi imaju tako zvano “kraljevsko svećenstvo”. Gospodin je svakome povjerio zadaću i u mjeri njegove sposobnosti i uloge traži odgovornost. Nitko od nas nije kršten tek reda radi, već je kršten kako bi kao dijete Božje prihvatio odgovornost i preciznu zadaću svjedočenja u svijetu. Kršćanski život nije šala, već izuzetna zadaća božanski uzvišena, za koju Isusu treba podastrijeti izvješće o svakom danu i o svakom primljenom daru. Na poseban način će nas Gospodin pitati o poštovanju njegove svete volje, riječi i odredbi, kao i za primljene darove, napose one koji su nam dani kao dar njegova Duha i očinske ljubavi. Valja mu podnijeti izvješće o osobnom kreposnom življenju, supružnici o bračnoj ljubavi, roditelji o obiteljskom odgoju i drugim točkama vjerničkog života. Nitko nije izuzet ni pošteđen takvoga svjedočanstva, pa nam je svima doista razbuditi svijest da smo vjernici po Kristovu poslanju i zadaći, a ne sami po sebi, te da onda trebamo tako živjeti da ga u svakom trenutku možemo izvijestiti što činimo i što naučavamo, a sve u vidu vječnoga života kojemu težimo zajedno s onima koji su povjereni našoj duhovnoj skrbi. Na raznim mjestima nas Sveto pismo upozorava da ćemo Bogu dati račun za sav svoj život i da ćemo biti suđeni po svojim djelima. Nije svejedno što ćemo pred Boga na kraju života donijeti zapisano u svojoj duši. A u našoj duši se bilježi svaka naša misao koju smo promislili tijekom zemaljskoga života, svaki osjećaj koji smo osjetili, svaka riječ koju smo izgovorili, svako djelo koje smo učinili i svaka patnja koju smo podnijeli, sve što smo istrpjeli. Dakle sve nyše aktivne i pasivne stvarnosti. Samo ono što smo ispovijedili, za što smo se iskreno pokajali, čega smo se odrekli, za što smo dali zadovoljštinu i pokoru, a što je Bog oprostio u sakramentalnoj ispovijedi i popravio za  nama po oprostima, samo toga neće biti pred njegovim licem. A toga jako malo jer se mnigi kršćani i katolici rijetko ispovijedaju, loše se ispovijedaju, čak imsv. Katarina Đenovska kaže po Božjoj objavi da se čovjek teško kaje, tako da s nama u vječnost dolaze razni naši “repovi” koji se vuku za nama, a u raj nema ulaska dok ne postanemo savršeni, sveti i čisti kao anđeli nebeski i svi sveci i blaženici. Stoga, pazimo kako živimo, što činimo prema svojim bližnjima, prema Bogu osobno, prema Božjem stvorenom svijetu i prema svojoj duši. Shvatimo i današnje evanđelje kao jop jedan poziv Božji da odgovorno i pravedno, milosrdno i sveto postupamo u životu.

Amen.