Draga braćo i sestre!
Današnje evanđelje obiluje raznim i mnogobrojnim porukama. Ponajprije saznajemo da je Isus prisilio učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. Zašto je trebalo prisiljavati učenike da uđu u lađu? Možda zato što se nisu htjeli odvojiti od Isusa, što su stalno željeli biti s njim. Možda i zato što je bila već večer, a oni su kao iskusni ribari znali da noću nije ugodno putovati lađom preko jezera, a nije ni lako veslati jer redovito puše protivan vjetar, a kasnije se ispostavilo da su i bili u pravu jer je lađu počeo udarati jaki vjetar i šibati valovi, pa je prijetilo da dožive brodolom, a u svakom im slučaju bilo jako teško veslati te su se jako uplašili i iscrpili.
No, Isus ih je uspio prisiliti da uđu u lađu jer je želio ostati nasamo u molitvi s Ocem, a i znao je što će učiniti: da će hodeći po vodi doći do svojih učenika te će ih tim proročkim znakom ili čudom uvjeriti kako je on Bog koji zapovijeda prirodom i stvorenjem koje je on stvorio i kako se njemu sve pokorava jer je on svemoguće i vrhovno biće.
Na prirodnu reakciju i strah svojih učenika kad su ga vidjeli kako hodi po vodi, on reagira dobrohotno i ohrabruje ih: Hrabro samo! Ne bojte se! On uvijeke donosi utjehu, mir, dobre osjećaje, jasnoću, pozitivu – kako bi rekli današnji mladi. To nam je kriterij po kojem možemo prepoznati je li nešto što nas nadahnjuje od Boga ili nije. Sve što je od Boga donosi sa sobom mir, radost, sigurnost, jasnoću i dobrotu…
Petar se htio uvjeriti da im je pravi Isus došao u susret pa je i sam htio probati kako je to hodati po vodi. Stoga je Isusa zamolio da mu omogući hod po površini jezera. I Isus ga je osposobio: Petar je sišao s lađe i počeo po vodi hodati prema Isusu. Toliko je dugo hodio po vodi dok je gledao izravno u Isusa. Kad je počeo tonuti? Kad je spazio vjetar, kad je počeo gledati u oluju, u okolnosti ovoga svijeta koje su ga okruživale i kad je izgubio Boga iz vida, kad se prestao oslanjati na Boga, kad je prestao računati s Bogom.
Tako je to i s nama u našim životima. Kad padnemo u depresiju? Kad počnemo tonuti u životu, kad počnemo gubiti nadu? Kad se počnemo gubiti? Kad počnemo s brigama, strahovima, zabrinutostima, tjeskobama, nesanicama, napetostima, ljutnjama, srditošću, žalošću? Kad počnemo gledati probleme u svojem životu i kad vidimo samo probleme, svoje nemoći, slabosti, ograničenosti i kad ne vidimo izlaza, kad ne osjećamo da nam itko može pomoći. Ako budemo s vjerom i povjerenjem gledali u Boga, ako se od njega budemo nadali pomoći i izlazu, ako ne budemo od njega preuzetno tražili ili očekivali da sve bude po našem, onda ćemo ponovno moći nekako hoditi po nemirnoj površini ovoga života kao po vodi, onda nećemo tonuti u životu, onda ćemo moći držati glavu iznad vode, kako se to preneseno kaže.
Kad je Isus ušao u lađu, naglo je prestao vjetar, oluja, valovi, opasnost. Kad Bog uđe u naš život, naglo prestaju naši strahovi, naše strepnje, naše tjeskobe, zabrinutosti i nemiri. Tada vrag gubi svoju vlast nad nama, jer on može harati po našem životu samo putem straha, samo putem naše ustrašenosti i malovjernosti, putem našega grijeha. Naime, dok griješimo, dok nismo u prijateljstvu i miru s Bogom, dotle osjećamo da ne možemo imati Boga za pomoćnika i saveznika, za branitelja i tješitelja; ne možemo očekivati posebnu Božju zaštitu i pomoć, pa smo izloženi vjetrovima i valovima ovoga svijeta, ostavljeni smo na milost i nemilost raznih zlih duhova i zlih ljudi. A sa svima se ne možemo boriti i protiv svih ne možemo pobijediti. Postoje mnogi jako zločesti ljudi i duhovi koji su moćniji, utjecajniji, bogatiji, silniji i u boljem položaju od nas, a koji nam mogu i žele činiti zlo. I činit će nam zlo, ako nas jedino Bog ne zaštiti. Kako možemo očekivati posebnu Božju pomoć i zaštitu, ako ga vrijeđamo, ako ga žalostimo, ako ga razočaravamo, ako smo prema njemu mlaki, ravnodušni, nezainteresirani, ako nam je važnije da sebi udovoljimo makar time povrijedili ili rastužili Boga? Naši grijesi, naša nepovezanost s Bogom, naša neusmjerenost na Boga cijelo vrijeme našega života i cijelim našim srcem, izvor je naših anksioznosti, tjeskoba, strahova, depresija, demotiviranosti, potonuća i neuspjeha u životu, naših nezadovoljstava, jada, nemoći i zala.
Ne moraju se promijeniti vanjske okolnosti našega života, ne moraju nestati iz našega života ljudi koji su zli i zločesti, razni zli duhovi koji te ljude nadahnjuju i potiču da rade protiv nas, ali kad Bog po molitvi i sakramentima uđe u naš život, tj. kad mi uđemo u posebni prijateljski odnos s Bogom, onda će u našem srcu, u našem doživljavanju događaja našega života nastupiti mir, smirenje oluje, naša subjektivna sigurnost, osjećaj zaštićenosti, osiguranosti i dobrobiti.
I, kako bi rekao jedan drugi evanđelist, nakon Isusovog ulaska u lađicu, lađica se s učenicima i Isusom odmah našla na mjestu kamo su apostoli plovili. Bogu ništa nije nemoguće. I bez naših napora i djelovanja, i bez ljudskih veza i nastojanja, otvorit će se vrata kojih nitko neće moći pred nama zatvoriti ili će se za nama zatvoriti vrata i prozori kroz koje nitko do nas neće moći doprijeti da nam nanosi zlo i da nas ugrožava. Vrag je kao pas na lancu i ništa nam ne može, ako mu se ne približimo i ne damo da nas ujede. A lanac na kojem je vrag vezan može se Božjim izravnim zahvatom posebno skratiti tako da ćemo imati posebni osjećaj sigurnosti i moći ćemo odahnuti od raznih životnih progona i napada i napora. Samo je potrebno s Bogom njegovati i razvijati iskreno prijateljstvo, poštovanje i zahvalnost, te iz zahvalnosti Bogu izbjegavati sve ono što znamo da Boga vrijeđa i smeta.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 13. 8. 2023. – DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
1Kr 19,9a.11-13a; Ps 85,9ab.10-14; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33
