Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Lk 16,1-13

Draga braćo i sestre!

U svojoj knjizi Tumačenje težih dijelova evanđelja protumačio sam, između ostaloga i ovu Isusovu prispodobu jer je ona jedan od težih dijelova evanđelja. A tumačenje je ovo:

Ponajprije treba razjasniti o čemu govori ova prispodoba koja se obično naslovljava Prispodoba o nepoštenom ili nepravednom upravitelju. Ovo je prispodoba o praštanju ili Isusov poziv na međusobno opraštanje kako bismo primili oproštenje od Boga i postigli vječno spasenje u vječnom prijateljstvu s Bogom.

Ova prispodoba nam, dakle, donosi poziv na praštanje. Nepravedni upravitelj, koji je optužen da gospodaru rasipa imanje je svaki od nas. Gospodar je Bog, jer veli psalam dvadest i četvrti: Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. A nas je Bog samo postavio upraviteljima svojih dobara, ne i gospodarima baštine (usp. 1 Kor 4,1-2: „Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni“; Post 2,15: „Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva“).

Rasipamo ono što nam je Bog povjerio kad griješimo protiv njega i protiv bližnjega. Zato riječi „Upravitelj je bio optužen pred Bogom kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!“ znače da će svatko od nas biti podvrgnut posebnom ili partikularnom sudu Božjem. Riječi „više ne možeš biti upravitelj“ znače da će svatko od nas kad-tad umrijeti. I tada će na zemaljski život svakoga od nas biti postavljen pečat vječnosti. Više se ništa neće moći mijenjati, onda će biti kasno za obraćenje, pokajanje, obećanja da ćemo se popraviti i tako redom. Sad imamo vrijeme i sad imamo obavezu da se popravimo i obratimo, ako činimo neko zlo.

Kako nam je Isus još u trenutku kad je učenike naučio moliti Očenaš sam rekao da moramo oprostiti jedni drugima želimo li da nama bude oprošteno („I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“), tako moramo jedni drugima otpuštati duge želimo li da nam se otpuste naši grijesi. I tako prispodoba veli da je upravitelj pozvao dužnike svoga gospodara i da im je djelomično otpisao dugove: umjesto sto bata ulja, rekao je tom dužniku da zapiše 50, umjesto sto kora pšenice, rekao je da zapiše 80. Može li upravitelj gospodariti onim što nije njegovo? Ne može, može gospodariti samo nečim što je njegovo, a to znači da su ti drugi ljudi, bližnji ovoga upravitelja, svojim grijesima bili nešto dužni samom upravitelju, a nešto izravno Bogu, vrhovnom Gospodaru i da su svojim grijesima nanijeli neku štetu upravitelju i time stvorili neki dug i prema njemu osobno, a drugi dio duga prema Bogu. Tako nam Isus otkriva nauk da svaki naš grijeh koji nanosi štetu ili nepravdu našim bližnjima, vrijeđa i žalosti i Boga jer je Bogu stalo do SVAKOG čovjeka, pa čak i nas osobno, pa čak i kad mi ništa ne značimo i ne vrijedimo svojim bližnjima koji nas napadaju, kradu, vrijeđaju ili omalovažavaju.

I kako je Gospodar mogao pohvaliti nepravednog upravitelja? Nije ga pohvalio što je dužnicima otpisao 50 bata ulja i 20 kora pšenice. Nije ga pohvalio što ga je navodno oštetio i umanjio dug onih koji duguju. Nije zato upravitelj nepravedan i nepošten (upravitelj je nazvan nepoštenim jer je rasipao vrijeme, nije živio čineći dobra djela nego je ljenčario, ugađao sebi, bio sebičan, komotan, tražio lagodnosti umjesto da vrši volju Božju i ostvaruje svoje poslanje koje mu je Bog poput talenta povjerio u ovom svijetu). Zbog otpisivanja dugova je upravitelj pohvaljen kao snalažljiv. Drugim riječima, Bog želi da mi na vrijeme počnemo biti milosrdni, da praštamo jedni drugima i da postupamo prema svojim bližnjima onako kako Bog postupa prema nama. Bog želi da nasljedujemo ili oponašamo njegov način djelovanja i postupanja. Njemu nije problem nama oprostiti i popraviti štete koje su naši grijesi napravili našim bližnjima, ali mu je problem oprostiti oholnicima, drznicima, napuhancima i umišljenim sebičnjacima koji nastavljaju uporno činiti zlo, ustraju u svojim zlostavljanjima bližnjih i Božjih osjećaja i Božjih zakona. Ukoliko je netko spreman oprostiti svojim bližnjima koji su njega oštetili, onda je taj netko spreman i iskreno žaliti što je on sam ošteti svoje bližnje, a onda je ujedno i iskreno spreman učiniti ono što može da popravi svoje štete i nepravde, pa takvoga čovjeka Bog hvali i rado mu pomaže da i kroz naporne i teške i bolne procese dade zadovoljštinu za svoje grijehe i popravi one štete koje može, a ostalo će nadoknaditi Bog. Ali Bog se ne da izrugivati i vući za nos; neće on praštati zločincima da bi se zločinci unedogled iživljavali na svojim žrtvama i da bi ostali zacementirani u svojem pogrešnom stavu. Ne može se služiti dvojici gospodara, ne može se biti pravedan i nepravedan, dobar i zao, ljubazan i neljubazan, sućutan i bešćutan, obziran i bezobziran, blag i okrutan i tako redom. Bog od nas traži da se opredijelimo za jednu stranu, da svjesno i namjerno svojim slobodnim izborom izaberemo njega za Gospodara, njegove zakone i raspored za svoje zakone koje ćemo poštivati.

Isus nam veli da si napravimo prijatelje od nepoštena bogatstva. Nepošteno bogatstvo je ovo prolazno bogatstvo, ovo koje nije naše jer nam dvostruko ne pripada, ta Gospodnja je zemlja i svi koji na njoj žive, a ne pripada nam zato što nam i doslovno ne može pripadati: sve nam naime, izmiče iz ruku i odlazi u nepovrat prošlosti. Mi ćemo poći odavde i sve ovo ostaviti drugima, ništa sa sobom ponijeti nećemo. Stoga od ovoga ispraznog, lažnog, prividnog bogatstva, iz ove prolaznosti i vremena koje teče, od ovih situacija u kojima živimo, od događaja, osoba i stvari ovoga prolaznoga života, koji ionako prolazi, pozvani smo napraviti si vječne i neprolazne, trajne prijatelje, to jest oprostiti, iskoristiti ovo što živimo i što nam izmiče u povijesti, kao sredstvo za vlastito vječno spasenje, kao sredstvo kojim ćemo se otvoriti Bogu i priznati mu svoje grijehe, te ponizno i sami tražiti i primiti oproštenje.

Ako se s arogancijom i nepravedno ponašamo već u ovom svijetu, ako okrutno ne želimo nikome oprostiti, ako se smatramo toliko pravednima da nemamo nikakva duga pred Bogom pa od njega ništa oproštenja ne moramo tražiti i stoga nikakva oproštenja nikome ne moramo ni pružiti, ako se tako drsko i umišljeno ponašamo u tako nepostojanom i prolaznom svijetu, poretku, stvarnosti… premda nam je svima jasno da više od 70, 80 ili 90 godina nećemo doživjeti, onda je sigurno da ćemo se i u budućem, vječnom svijetu isto tako ponašati. Ako već sad nismo milosrdni, ako se smatramo samodostatnima i ne potrebitima Boga, te stoga niti oproštenje kome dajemo, a niti ga tražimo, onda je jasno da ćemo se tako ponašati i u vječnosti. I zato jednom takvom bezumnom i nepravednom ponašanju mora doći kraj i Bog će tome i učiniti kraj po fizičkoj smrti.

Zato sada, dok imamo vremena i mogućnosti, učinimo ono što nam Isus govori, savjetuje i zapovijeda. Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti, to znači da ljudi dok su u vremenu, dok su u ovom životu, mogu putem poniznosti, praštanja, obraćenja, davanja naknade i zadovoljštine za svoje nepravde, štete i grijehe postići da i sami prime oproštenje i Božje spasenje. Anđeli u vječnosti, tj. sinovi svjetlosti, nemaju mogućnosti promjene i obraćenja. Oni su se u trenutku svoga stvaranja jedno za uvijek i neopozivo, nepromjenjivo i trajno opredijelili za ili protiv Boga. I zato oni zli anđeli koji su u paklu, ne mogu se i ne žele se nikada odreći svojega pogrešnog stava. I njima je jasno da su u muci i da će ostati trpjeti svu vječnost, ali im je njihov stav i njihovo protivljenje Bogu važnije i draže od prestanka njihove patnje. I zato se ne odriču svojega grijeha, svoje oholosti, svojega bezumlja, svojih krivih uvjerenja. I nikada se ne bi odrekli te bi stalno činili i nanosili zlo, kad ih Bog ne bi ograničio za uvijek na zatvoreni pakao.

Dok traje ovaj svijet i protječe vrijeme, dok se još odvija ova povijest, dok ne nastupi sudnji dan, dotle još vragovi ili đavli mogu komunicirati s ovim svijetom i nagovarati ljude na zlo i nanositi patnju i bol. No, kad Bog odluči uspostaviti novo nebo i novu zemlju, onda će i zle duhove i zle ljude koji su se odlučili uporno i ustrajno, za uvijek živjeti protiv Boga, sve zajedno zatvoriti u zatvoreni pakao, u ognjeno jezero, kako to opisuje Knjiga otkrivenja, tako da se u novom nebu i novoj zemlji neće više događati nikakvo zlo, nikakva nesigurnost, nikakvo ugrožavanje života, zdravlja, časti ili imovine onih koji će služiti Bogu, jedinom pravom Gospodaru.

Amen.