Draga braćo i sestre!
U drugom čitanju danas imamo kratki, ali vrlo važan tekst iz Poslanice Rimljanima koji glasi. “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.”
Mi moramo svoja tijela, a ona su sredstvo našega života u vremenu, naših djela i riječi, dakle, moramo i svoj život prikazati kao živu žrtvu, posvećivati Bogu, darovati njemu, u svetosti i čistoći jer mi Bogu i pripadamo. Mi ne pripadamo sebi i ne pripadamo đavlu, nego pripadamo Bogu. Ukoliko se mi predamo i prikažemo Bogu, i on će se predati nama jer se Bog daruje onome tko se njemu iskreno daruje, tko posvećuje svoje vrijeme i svoje snage Bogu, tko se radi Boga i iz obzira prema njemu odriče raznih svojih užitaka i zadovoljstava da ne bi time žalostio i razočaravao Boga, da ga ne bi ogorčio ili rasrdio. Mnogo toga što nama paše ili nam izaziva užitak ili ugodu, mnogo toga što mislimo da nam donosi neposrednu materijalnu korist i dobit, ide nažalost preko leđa drugih ljudi, izaziva kod Boga žalost, tugu, duhovnu bol, nezadovoljstvo, gađenje, odbojnost, ogorčenje, razočarenje, muku, trpljenje i neugodne reakcije. Stoga, ako se odričemo onoga što znamo da Boga smeta i da ga vrijeđa, ako odustajemo od onoga što Boga boli i žalosti, ako žrtvujemo svoje porive i svoje prohtjeve, svoje planove i svoje mušice, hirove, željice, svoje sebičnosti i ugađanja samima sebi, ako nešto takvoga žrtvujemo iz obzirnosti ili zahvalnosti prema Bogu, to je onda duhovno bogoslužje, to je poštovanje prema Bogu, to je ljubav prema njemu, to je zahvalnost. Zato i kaže Sveto pismo na jednom mjestu: žrtva me zahvalna ispravno štuje! Upravo tako: ako razmislimo što je sve Bog za nas učinio i što čini, što mi to sve od Boga primamo i koliku mu zahvalnost dugujemo, onda iz zahvalnosti i osjećaja odgovornosti prema njemu nećemo činiti ono što znamo da ga vrijeđa ili žalosti, nego ćemo radije sebi uskratiti neke stvari za koje znamo da Boga rastužuju, smetaju i ogorčuju. Kad netko kome smo mi dugo godina činili dobro i uporno ga pomagali učini nešto zlo ili podlo protiv nas, kako često znamo reagirati? Zar ne izgovorimo rečenicu: „I to mi je zahvalnost?“ „Tako mi vraćaš što sam ti godinama činio/činila dobro?“
Sveto pismo nas danas u drugom čitanju poziva da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. A što je volja Božja, što je to dobro, Bogu milo i savršeno kad govorimo o načinu pričesti ili sudjelovanja u svetoj misi?
Ponajprije, Bog je žrtvovao svojega Sina za nas, prihvatio je smrtno stradanje svojega Sina da nama bude dobro. Isus je preuzeo na sebe razne posljedice naših grijeha a time i razne kazne ili udarce, gubitke, patnje, muke i neugodnosti koje iz toga proizlaze. Nema jeftinoga ili besplatnoga grijeha. Svaki naš grijeh zahtjeva da se plati ili podnese neka zadovoljština, da se popravi neka šteta, da se nadoknadi neko zlo koje smo izazvali, a to davanje zadovoljštine, popravak štete ili nadoknada za zlo je uvijek nešto teško, naporno, mučno, bolno, ponižavajuće i jednom riječju – to na uvijek košta, ako hoćemo stvarno popraviti zlo i štetu koju smo svojim grijehom izazvali.
Budući da je za mnoge naše grijehe nemoguće da mi sami učinimo nadoknadu ili zadovoljštinu, popravak ili nadomjestak, jer to ne znamo, ne možemo ili to nadilazi naše stvorene mogućnosti, onda je to za nas učinio sam Isus. Spomen ili uspomena na to Isusovo žrtvovanje za nas događa se na najsavršeniji i najuzvišeniji način upravo na svetoj misi. Zato je Bogu stalo do toga da budemo na svakoj misi koja se slavi nedjeljom i blagdanima jer tako pokazujemo da cijenimo i poštujemo to što je Bog i to što je Isus učinio za nas. Roditelji koji su duševno normalni, uredno se žrtvuju za svoju djecu: trudnoća je često naporna za ženu, a onda i porođaj. To treba podnijeti i to je jedna vrsta žrtve. Uostalom, i trudnoća i porođaj prisiljavaju ženu, a donekle i njezinog supruga, da se odreknu nekih stvari u životu kako bi to sve za dijete uredno prošlo (žena ne bi smjela tada pušiti, piti alkohol, drogirati se, divlje se zabavljati kako bi to mogla da nije trudna i tako redom). Stoga, to je neka vrsta žrtve. A onda je svakako žrtva briga oko jako malog djeteta: treba ga svaki čas dojiti, prematati, čistiti, uspavljivati, preko noći se buditi za njega i podvoriti ga, treba ga hraniti i oblačiti, treba ga voditi doktoru kad je bolesno, treba za to odvojiti vremena, svaka djetetova bolest donosi zabrinutost, žalost i strepnje roditeljima, a to su isto tako teške i naporne stvari, dakle – žrtve. Pa kako dijete raste, rastu i njegove stvarne potrebe: treba dijete opremiti za školu, treba ga uzdržavati dok se školuje, osam godina u osnovnoj i tri ili četiri godine u srednjoj školi… Neke treba uzdržavati i na fakultetu ili višoj školi. Neke treba uzdržavati i nakon školovanja ako ne mogu naći posao ili imaju zdravstvenih problema… Kako bi se roditelji osjećali da im djeca samo tako okrenu leđa i ne poštuju sve ove njihove žrtve? A roditelji su puno toga sebi uskratili da bi mogli dati djeci i da bi mogli biti s djecom!
A što je sve Isusu učinio za nas! I onda mi svoju nezahvalnost i ravnodušnost prema njemu i prema njegovim naporima, odricanjima, žrtvama i djelima, pokazujemo time što mlako, ravnodušno i nezainteresirano izostajemo s nedjeljnih i blagdanskih misa, što se s njim ne razgovaramo redovito svaki dan, tj. ne molimo se kako treba, što ne izbjegavamo ono što ga smeta i vrijeđa, tj. ne pazimo da se ustegnemo od grijeha, psovki, srdžbi, bluda, pohlepe, zavisti, osvetoljubivosti i slično.
Mnogima je teško ne samo doći na misu, nego i – kad su već došli na misu, recimo iz poštovanja prema nekom pokojniku a ne iz poštovanja prema Isusu i prema njegovoj žrtvi, mnogima je teško onda kleknuti kad treba kleknuti. Zašto im je teško kleknuti? Ne zato što su operirali ili ozlijedili koljeno ili kuk, kralježnicu ili neki drugi dio tijela, nego im je teško kleknuti iz oholosti! Ja ne klečim ni pred kim, ni pred popom koji stoji iza oltara, ni pred Bogom koji stoji na oltaru.
Istina, pred popom se ne kleči, ni pred kojim čovjekom se ne treba klečati jer smo svi stvorenja Božja i jednakog dostojanstva. Ali pred Bogom se itekako kleči. No, ima mnogo ljudi koji dođu na misu i namjerno ne žele kleknuti. Ili ne vjeruju da je na oltaru pravi Bog u pretvorbi, ne vjeruju da kruh postaje Tijelo Kristovo, pa onda tom nevjerom vrijeđaju Boga i čine grijeh, ili jednostavno iz oholosti i uznositosti ne žele kleknuti jer se ne žele pokleknuti niti pred Bogom. A to je grijeh oholosti, uznositosti, umišljenosti, drskosti i obijesti. Takvima Sveto pismo Novoga zavjeta poručuje: „Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga.“ Ukoliko se budu pred Bogom nakon smrti morali na silu pokloniti, bit će to strašno za njih i doći će uz veliko trpljenje, muku i poniženje, a to je posve nepotrebna bol i sramota.
I za kraj, želio bih reći nešto što sam doživio za vrijeme studija teologije u Rimu. Cijelo vrijeme dok sam slušao predavanja iz liturgike, a to dio teologije koji se bavi studijem slavljenja sakramenata, slušao sam profesore koji su svi po redu veličali razdoblje Crkve oko pape Grgura Velikog. Sve što je bilo u njegovo vrijeme je bilo po njima najbolje i idealno, a tako bi trebalo biti i danas: raspored crkvenih predmeta i namještaja, oblik oltara, ambona, svetohraništa, ukrasi po crkvi, pa i oblik crkvene građevine, oblici posuđa, crkvenog ruha, molitve, pa i način pričešćivanja, a to je na ruku. Ali, onda bismo i misu morali imati na latinskom. O tome su pak neki drugi liturgijski stručnjaci u Hrvatskoj ispravno rekli: U pojedinim pokretima u krilu Crkve hvalevrijedno je nastojanje da se liturgijski život usklađuje što je moguće više s iskustvom prvih kršćana, premda nema nikakvoga ni povijesnog niti pastoralnog razloga idealizirati liturgijsku praksu bilo kojega povijesnog razdoblja u Crkvi, pa tako ni onoga najranijeg, ili misliti da bi se neko razdoblje moglo jednostavno preslikati u današnje vrijeme. Pri tom valja također imati na umu da povratak na »iskonsku formu« bogoslužja u sebi nema vrijednosti ako taj »formalni« povratak k izvoru nije praćen i istinskom obnovom izvornoga duha. Jednako tako važno je u tom povratku poznavati znanstveno potvrđenu praksu Pracrkve, ukoliko se ona uzima kao model za nasljedovanje.
Stoga, odbacivati pričest na usta kao nešto srednjovjekovno i nadošlo kasnije, nije u redu, kao ni veličati pričest na ruku jer se tako nekad, u počecima Crkve, dijelila pričest. Nekad, na počecima Crkve nije bilo mnogo kršćana i ono malo što je bilo, uglavnom su bili spremni na mučeništvo i živjeli vrlo sveto. Drugačije se tada i ispovijedalo i drugačije du bile i pokore za grijehe. Ako ćemo se vratiti u prva kršćanska vremena, onda se moramo vratiti po svim elementima kršćanskog života, a ne izabrati si jedan: na primjer pričest na ruku, a ostalo što nam ne paše (kao na primjer strogi i svetački život te spremnost na smrt za Krista praktički iz dana u dan) zanemariti ili odbaciti.
Koliko znamo, u IX. stoljeću u uporabu se počinju uvoditi hostije umjesto običnoga oblika kruha. Razlozi uvođenju hostija bili su višestruki: sve rjeđa pričest vjernika, slavljenje mise bez naroda, duhovnost koja je isticala čovjekovu nedostojnost za sakramentalno sjedinjenje s Kristom zbog čovjekove grešnosti i nespremnosti na obraćenje, pokoru, ispovijed, pomirenje s Bogom i slično. Iste okolnosti pogodovale su da se nakon promijenjenog oblika euharistijskoga kruha promijeni i sam način pričešćivanja. Euharistijska je duhovnost kasnije (u XI. st.) uvela i praksu pričesti u stavu klečanja. Pobožnost koja se razvijala u to doba isticala je vjeru u Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama, ali je ta vjera u Prisutnost bila praćena i sviješću o nedostojnosti čovjeka prema svetosti Krista Boga. Pričest na usta, klečanje, pričesna klupa (koja je uvedena dosta kasnije), samo su obredni izričaji vjerničke svijesti o nedostojnosti pred Euharistijom.
Pričest na ruku izravno se ne spominje u Rimskom misalu izdanom nakon Drugoga vatikanskoga sabora, ali se u posaborskoj uputi Memoriale Damini iz 1969. daje mogućnost uvođenja takvoga oblika pričesti, ali samo zato što su to na silu i bez dozvole pape već uveli mnogi neposlušni biskupi i svećenici, a onda je sv. Pavao VI. to dopustio kako kaže Isus u evanđelju, zbog tvrdoće ili okorjelosti njihova srca, tj. zbog njihove nepopravljivosti, da se ne bi izazvala Crkvena shizma ili podjela, tj. da ti svećenici i biskupi ne bi morali s njihovim vjernicima biti ekskomunicirani iz Crkve. Naša je biskupska konferencija još god. 1971. od Kongregacije za bogoslužje zatražila i dobila odobrenje za uvođenje pričesti na ruku. Pričest na ruku nije dakle propisana, kao što ni pričest na jezik dokinuta: Crkva daje mogućnost i valjanost i jednomu i drugomu obliku. Stoga nije ispravno prisiljavati vjernike na neki od oblika, kao što nije ispravno načelno uskraćivati neki od oblika pričešćivanja. Dakle, za vrijeme korone, nije bilo ispravno zabranjivati pričest na usta, a svećenici koji nisu htjeli dati pričest na usta vjernicima koji su se samo tako htjeli pričestiti, činili su grijeh i za to će odgovarati pred Bogom. S druge strane, oni koji su se namjerno pričešćivali na ruku da se ne bi zarazili za vrijeme pričesti, isto su tako činili grijeh nevjere koji opisuje Isus danas u evanđelju: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ Nećemo se mi spasiti od zaraze, bolesti i smrti tako se svojim silama, dezinfekcijama i maskama, distancama i tko zna kakvim svojim djelima sačuvamo. Na kraju krajeva, svećenik mora i kod pričesti na ruku uzeti hostiju u svoje prste i položiti je na dlan onoga koji se pričešćuje. Ako vjerujemo da hostija može prenijeti viruse, bakterije ili gljivice, plijesni ili bilo kakve otrove kod pričesti na usta, onda isto to može prenijeti i kod pričesti na ruku. A sve to je krivo jer tijelo Kristovo ne može biti posrednik niti nositelj nikakvog zla, zaraze, otrova ili bolesti ili smrti. Da na bilo koji način i u bilo koje vrijeme, a ne samo u vrijeme neke bolesti ili pandemije, nastojimo svojim sredstvima spasiti sami sebe i svoj život, izgubit ćemo ga jer nitko sebe ne može spasiti ni sačuvati. Nevezano uz bilo kakvu zarazu, bolest ili zdravlje, na drugome mjestu u evanđelju Isus veli: „koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ Dakle, ničim se ne možemo osigurati da nećemo ostati gladni, žedni, goli, bosi, bolesni, siromašni ili smrtni. Ni milijuni dolara ili eura, ni velike kuće, ni mnoga polja, ni poljoprivredni strojevi, ni bunari ni šume ni ikakvo drugo materijalno stanje neće nas sačuvati za život vječni. Sačuvati nas može samo Bog i naše poštovanje prema njemu, naše prijateljstvo, zahvalnost i ljubav prema njemu. Stoga, svako naše ponašanje, kako u svijetu: kod kuće, na poslu, na odmoru, tako i u crkvi, za vrijeme mise, tijekom pričesti ili kojeg drugog sakramenta, sve mora biti u duhu poniznosti, poštovanja Boga, prijateljstva i ljubavi prema njemu.
Amen.
Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu
Nedjelja, 3. 9. 2023., DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
