Draga braćo i sestre,
svi imamo potrebu ojačati svoju vjeru, jer kako raste ta milost, rastu i sve druge milosti. Što čvršće vjerujemo u Kristov nauk i što se pouzdanije oslanjamo na Kristovu milost, to će nam biti bolje u svakom pogledu. Sada promotrite u današnjem evanđelju obraćanje koje su učenici uputili Kristu, za jačanje svoje vjere. Sami apostoli, tako su ovdje nazvani, iako su bili kao premijeri države u Kristovom kraljevstvu, ipak su priznavali slabost i manjkavost svoje vjere, i uvidjeli njihovu potrebu za Kristovom milošću za njezino poboljšanje; rekoše Gospodinu: “Umnoži našu vjeru i usavrši ono što joj nedostaje.”
Neka otkrića vjere budu jasnija, želje vjere jača, oslanjanja vjere čvršća i postojanija, predanja vjere cjelovitija i odlučnija, a užici vjere ugodniji. Imajte na umu, porast naše vjere je ono što bismo trebali iskreno željeti, i trebali bismo uputiti tu želju Bogu u molitvi. Neki misle da apostoli upućuju ovu molitvu Kristu kad im je naložio dužnost opraštanja uvreda: “Gospodine, povećaj našu vjeru ili nikada nećemo moći izvršiti tako tešku dužnost kao što je ova.” Vjera u Božje praštajuće milosrđe omogućit će nam da prebrodimo najveće poteškoće koje stoje na putu opraštanja bratu. Drugi misle da je to bilo u nekoj drugoj prilici, kada su se apostoli nasukali želeći ostvariti neko čudo, a Krist ih je ukorio zbog slabosti njihove vjere, kao kod Mt 17,16 itd. Onome tko ih je ukorio moraju se obratiti za milost da ih popravi; njemu viču: Gospodine, umnoži nam vjeru.
Uočimo i jamstvo koje im je Krist dao o predivnoj učinkovitosti prave vjere (r. 6): “Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino, malo kao gorušičino zrno, a vaša je vjera još manja od najmanjeg povrtnog zrna; ili kad biste imali tako oštru vjeru kao zrno gorušice, tako probadajuću/oštru, tako nadilazeću sve druge milosti, kao što je gorušica za životinjske duhove,” i stoga korištenu u nesvjestici, “mogli biste učiniti čuda mnogo veća od onoga što sada činite; ništa vam ne bi bilo teško, što god bi bilo prikladno učiniti za slavu Božju i za potvrdu naučavanja koju propovijedate, da, čak i kad bi to bilo presađivanje stabla iz zemlje u more.” Kao što Bogu ništa nije nemoguće, tako je sve moguće onome koji može vjerovati.
Uočimo isto tako da, što god činili u službi Krista, moramo biti vrlo ponizni i ne umišljati da možemo zaslužiti bilo kakvu naklonost kod njega, ili je tražiti kao dug; čak ni sami apostoli, koji su za Krista učinili mnogo više od drugih, ne smiju misliti da su Boga time učinili svojim dužnikom. 1. Svi smo mi Božji sluge (njegovi apostoli i službenici to su na poseban način) i, kao sluge, dužni smo učiniti sve što možemo za njegovu čast. Sva naša snaga i cijelo naše vrijeme trebaju biti uposleni za njega; jer mi nismo svoji, niti sami sobom raspolažemo, nego pripadamo svome Gospodaru. Kao Božjim slugama, dolikuje nam da svoje vrijeme ispunimo dužnostima, a određeni su nam razni poslovi za obavljanje; trebali bismo kraj jedne službe učiniti početkom druge. Sluga koji je orao ili hranio stoku u polju, kad dođe navečer kući, ima još posla; mora čekati za stolom svoj red kad će jesti, kako govore reci 7. i 8. Kada smo zaposleni u dužnostima vjerskog razgovora, to nas neće osloboditi vježbi pobožnosti; kad smo radili za Boga, još uvijek moramo čekati na Boga, čekati ga neprekidno.
Naša glavna briga ovdje mora biti izvršavanje dužnosti našeg odnosa prijateljstva i prepuštanje našem Učitelju da nam on pruži utjehu, kada i kako on smatra prikladnim. Nijedan sluga ne očekuje da mu gospodar kaže: Idi i sjedni za stol! dovoljno je vremena da to učinimo kada obavimo svoj dnevni posao. Pazimo da završimo svoj posao, i to dobro, a onda će nagrada doći u svoje vrijeme. Uočimo isto tako da dolikuje da se služi Kristu prije nego nama: Pripravi mi večeru, a potom ćeš ti jesti i piti, tako čitamo u evanđelju. Moramo znati gdje nam je mjesto i da nismo s Bogm ovce pasli.
Sumnjajući kršćani kažu da ne mogu dati Kristu slavu njegove ljubavi kako bi trebali, jer još nisu dobili utjehu od nje; ali ovo je pogrešno. Najprije neka Krist ima slavu, počastimo ga svojim hvalama, a onda ćemo mi jesti i piti u utjehi te ljubavi, i u tome je nebeska gozba o kojoj često Isus govori.
Kristove sluge, kada trebaju čekati na njega, moraju se opasati, moraju se osloboditi svega što je navezujuće i opterećujuće, i pripremiti se s bliskom primjenom uma da nastave i prođu kroz svoj posao; moraju opasati bedra svoga uma.
Kad smo se pripremili za Kristovo ugošćavanje i posluživanje, pripremili ono što on može večerati, moramo se onda opasati da bismo mu još i posluživali. To se očekuje od slugu, a Krist bi to mogao zahtijevati od nas, ali on na tome ne inzistira. Bio je među svojim učenicima kao onaj koji služi, i nije došao, kao drugi učitelji, da preuzme status i da mu se služi, nego da on služi; o tome svjedoči čin kad je prao noge svojim učenicima. Dakle, ukoliko dobijemo nešto više od onoga što zaslužujemo ili gdje nam je stvarno mjesto, to je onda milost i čisti dar Boga, a ne naše parvo, zasluga ili plaća. Kristove sluge ne čine toliko da zaslužuju njegovu zahvalnost za bilo koju uslugu koju mu čine:
“Zahvaljuje li on tom sluzi? Smatra li se da mu je dužnik za to? Ne, nipošto.” Nikakva naša dobra djela ne mogu zaslužiti ništa kod Boga. Očekujemo Božju naklonost, ne zato što smo ga mi svojim uslugama učinili našim dužnikom, već zato što je on svojim slobodnim obećanjima učinio sebe dužnikom vlastite časti, i to možemo tražiti od njega, ali ne možemo ga tužiti za quantum meruit -prema svojim zaslugama. Naime, što god učinili za Krista, iako bi to možda moglo biti više nego što neki drugi čine, ipak nije više od onoga što je naša dužnost učiniti. Iako bismo trebali činiti sve što nam je naređeno, i jao! u mnogim stvarima to nam nedostaje, ali nema djela koje bi nadilazilo razinu onoga što smo dužni učiniti, ne možemo nikad pred Bogom ili za Boga učiniti previše ili nadići ono što je dovoljno; sve što činimo je samo ono na što smo vezani onom prvom i najvećom zapovijedi da ljubimo Boga svim svojim srcem i dušom, što uključuje najviše; a i ljubav, prava ljubav – kaže sveta Terezija Avilska – nikad ne zna reći: dosta je, tj. sad smo dovoljno napravili i možemo se opustiti i plandovati ili si dopustiti čak i malo lijenosti ili neke zloće iz obijesti. Uočimo da nam današnje evanđelje govori i da najbolji Kristovi sluge, čak i kada vrše najbolje usluge, moraju ponizno priznati da su beskorisne sluge; iako oni nisu one beskorisne sluge koji zakopavaju svoje talente, i koji bi zbog toga bili bačeni u potpunu tamu, ipak glede Krista, i bilo koje prednosti koje im mogu pripasti njihovim službama, oni su beskorisni; naša se dobrota ne proteže do Boga, niti je on bolji ako smo mi pravedni (Ps 16,2; Job 22,2; 35,7). Bog ne može profitirati od naših usluga, pa stoga ne može biti dužnik za njih. On nas ne treba, niti naše usluge mogu išta pridonijeti njegovim savršenstvima. Stoga nam dolikuje da sebe nazivamo beskorisnim slugama, ali da njegovu službu nazivamo korisnom službom, jer Bog je sretan bez nas, ali mi nismo bez njega. On nas ne poziva u svoju službu jer bi nas stvarno trebao: sve što poželi može sam neposredno stvoriti. Kao što je u šest dana stvorio cijeli svijet samo po svojoj riječi. Pa zašto nas onda zove u svoju službu, u svjedočenje i naviještanje vjere, na pobožnosti, na primanje sakramenata, na postove i hodočašća i sve tome slično? Jer je to za naše dobro. I zato da se mi osjetimo potrebnima, korisnima i vrijednima, da mi imamo smisla i razloga za postojanje i život, za djelovanje i unutarnju vrijednost naše osobe.
Na kraju krajeva, zašto uopće služimo Bogu, zašto ga poštujemo, zašto izvršujemo njegove zapovijedi i njegove želje, njegova traženja? Pa iz prijateljstva i ljubavi.
Na kraju svojega života, na posljednjoj večeri, a na početku samostalnog apostolskog života i naviještanja te Crkvenog života, Isus je rekao svojim apostolima da ih zapravo ne zove i ne smatra slugama, najamnicima, radnicima, zaposlenicima, ugovornim djelatnicima, profesionalcima: nego prijateljima. Prijatelji ne rade za plaću nego za prijateljstvo i iz prijateljstva.
To nije razumio ni mlađi sin koji nije želio biti prijatelj s ocem nego je tražio samo svoje nasljedstvo, samo stvari i novac, a nije razumio ni stariji sin je optužio oca da mu sve godine zajedničkog života nije ništa platio za zajednički rad u zajedničkom domu, pa ga je otac morao podsjetiti: Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je! To nisu razumjeli ni radnici prvog sata koji su mrmljali na Gospodara da im je dao istu plaću kao onima koji su radili samo jedan sat u danu. Nisu razumjeli da su oni veći prijatelji Božji, prisniji i bliži jer su duže s njim u prijateljstvu i taj uzvišeniji stupanj prijateljstva je nemjerljiva nagrada. Oni koji su radili cijeli dan, od jutra u vinogradu, simboliziraju one koji su cijeli svoj život bili Božji prijatelji i iz prijateljstva prema njemu činili dobro, iskazivali mu prijateljstvo i po toj će mjeri primiti pohvale i prijateljstvo od Boga: časti, radosti, zadovoljstva i tako redom. Oni koji su radili samo jedan sat, su oni koji su se kasno obratili, možda u posljednji trenutak života, možda na smrtnom času. I takvi su svjesni da nisu u životu ništa za Boga napravili ili da su učinili jako malo. Sigurno im je neugodno i sram ih je i osjećaju kajanje i žaljenje i znaju da bilo koju mrvicu prijateljstva s Bogom primili, bilo koje mjestašce u raju dobili, a dobit će neki zapećak ili negdje u nekom ćošku odmah iza ulaznih vrata, neko sporedno mjesto, da će sve to biti daleko više od onoga što su stvarno zaslužili, ali će i na tome biti iskreno zahvalni i ponizno sve prihvatiti te se radovati većem sjaju, položaju i časti onih koji su veći i praviji prijatelji Božji. Zvijezda se od zvijezde sjajem razlikuje, a još će se više razlikovati duše u raju i to po veličini i dubini i savršenstvu prijateljstva koje su na ovom svijetu ostvarile s Bogom.
Amen.
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU, ČITANJA:
Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14;
Lk 17,5-10
