Otac u prihvaćanju
Josip prihvaća Mariju ne tražeći prethodno ispunjavanje nikakvih uvjeta. Pouzdaje se u riječi anđela «Plemenitošću svoga srca on je poznavanje i vršenje zakona podredio djelatnoj ljubavi; i danas, u ovom svijetu u kojem je psihološko, verbalno i fizičko nasilje nad ženom očito, Josip se prikazuje kao lik čovjeka punog poštovanja i tankoćutnosti koji se, premda ne raspolaže svim informacijama, stavlja u obranu Marijina dobrog glasa, dostojanstva i života. U njegovoj pak nejasnoći kako da postupi najbolje, Bog mu je pomogao izabrati time što je prosvijetlio njegovo prosuđivanje».[18]
Toliko se puta u našem životu odvijaju događaji čije značenje ne razumijemo. Naša prva reakcija često je razočarenje i pobuna. Josip ostavlja po strani svoja razmišljanja kako bi dao prostora onome što se događa, i koliko god to u njegovim očima moglo izgledati tajanstveno, on to prihvaća, preuzima na se odgovornost i miri se s tijekom vlastitog života. Ako se ne pomirimo s tijekom našega vlastitog života, nećemo moći učiniti slijedeći korak, jer ćemo uvijek ostati zatočenici naših očekivanjâ i razočaranjâ koja iz njih proizlaze.
Duhovni život koji nam Josip pokazuje nije život koji objašnjava, nego život koji prihvaća. Samo polazeći od tog prihvaćanja, od tog pomirenja, može se naslutiti mnogo dublji i smisleniji tijek života. Čini se kako odjekuju gorljive riječi Joba, koji na ženin poticaj da se pobuni protiv zla koje mu se događa, odgovara: «Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?» (Job 2, 10).
Josip nije čovjek koji se pasivno prepušta sudbini. On je hrabri i aktivni sudionik u događajima svog života. Prihvaćanje je način na koji se u našem životu očituje dar jakosti koji nam dolazi od Duha Svetoga. Samo nam Gospodin može dati snage da prihvatimo život takvim kakav je, da damo prostora i onoj proturječnoj, neočekivanoj, razočaravajućoj strani postojanja.
Isusov dolazak među nas je Očev dar, kako bi se svatko od nas pomirio s tijekom vlastitog života i onda kad ga do kraja ne razumije.
Kao što je Bog rekao našem Svecu: «Josipe, sine Davidov, ne boj se» (Mt 1,20), čini se da to ponavlja i nama: “Ne bojte se!” Valja odložiti srdžbu i razočaranje te dati prostora, bez ikakvog svjetovnog prepuštanja sudbini nego s jakošću punom nade, onome što nismo izabrali a postoji. Takvo nas prihvaćanje života uvodi u jedno skrovito značenje. Život svakoga pojedinog od nas čudesno može ponovno započeti, ako pronađemo hrabrosti da ga živimo onako kako nas upućuje Evanđelje. I nije važno ako se čini da je sve već krenulo u pogrešnom smjeru i da se neke stvari više ne mogu promijeniti. Bog može učiniti da među kamenjem nikne cvijeće. Ako nas naše srce zbog nečega prekorava, on «je veći od našega srca i znade sve» (1 Iv 3, 20).
Tu se ponovno pojavljuje kršćanski realizam, koji ne odbacuje ništa od onoga što postoji. Stvarnost u svojoj otajstvenoj nesvodljivosti i složenosti je nositeljica smisla postojanja sa svojim svjetlima i svojim sjenama. To je ono što veli sveti Pavao kad kaže: «Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube» (Rim 8, 28). Sveti Augustin k tome dodaje: «također i ono što se naziva zlim (etiam illud quod malum dicitur)».[19] U tom sveobuhvatnom gledanju vjera daje značenje svakom događaju radosnom ili žalosnom.
Daleko od nas, dakle, bila pomisao da vjerovati znači naći lagana utješna rješenja. Vjera kojoj nas je Krist poučio, naprotiv, jest ona koju vidimo u svetom Josipu, koji nije tražio prečace, nego se “otvorenih očiju” suočavao s onim što mu se događa, osobno preuzimajući odgovornost.
Josipovo nas prihvaćanje poziva da prihvatimo druge, bez isključivosti, onakvima kakvi jesu, pritom uvijek dajući prednost slabima, jer Bog izabire ono što je slabo (usp. 1 Kor 1, 27), on je «otac sirotâ i branitelj udovicâ» (Ps 68, 6) i zapovijeda da ljubimo tuđinca.[20] Rado zamišljam da su Josipovi stavovi Isusu bili poticaj za prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (usp. Lk15, 11-32).
