Otac u sjeni
Poljski pisac Jan Dobraczyński, u svojoj knjizi Sjena Oca,[24] u obliku romana ispripovjedio je život svetog Josipa. Sugestivnom slikom sjene definira lik Josipa, koji je u odnosu prema Isusu zemaljska sjena Nebeskog Oca: čuva ga, brani ga, nikad se ne odvaja od njega i stalno prati njegove korake. Mislimo na ono na što Mojsije podsjeća Izraelce: «Vidio si […] u pustinji, gdje te Gospodin, Bog tvoj, cijeloga puta nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića» (Pnz 1, 31). Na taj je način Josip cijeloga života vršio svoje očinstvo.[25]
Očevima se ne rađa, to se postaje. I to se ne postaje samo zato što se donosi dijete na svijet, nego zato što se odgovorno preuzima briga za njega. Svaki puta kad netko preuzima odgovornost za život nekoga drugoga, on mu na neki način postaje otac.
U našem današnjem društvu čini se da su sinovi siročad bez očeva. I današnjoj Crkvi također su potrebni očevi. Uvijek je aktualna opomena koju je sveti Pavao uputio Korinćanima: «Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca» (1 Kor 4, 15); i svaki bi svećenik ili biskup mogao kao Apostol dodati: «Tȁ u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih» (isto). A Galaćanima veli: «Dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama!» (4, 19).
Biti očevima znači uvoditi sina u iskustvo života, u stvarnost. Ne zadržavati, ne zatvoriti, ne posjedovati, nego ga osposobiti za izabiranje, slobodu, odlaske. Možda je zbog toga, uz naziv oca, predaja stavila i naziv “djevičanski”. To nije tek afektivna oznaka, nego sinteza jednog stava koji izražava suprotnost posjedovanja. Čistoća i sloboda od posjedovanja u svim područjima života. Samo kad je neka ljubav čista, uistinu je ljubav. Ljubav koja želi posjedovati na koncu uvijek postaje opasna, zarobljava, guši, čini nesretnima. Bog sâm je ljubio čovjeka čistom ljubavlju, ostavljajući ga slobodnim da i pogriješi i pobuni se protiv njega. Logika ljubavi je uvijek logika slobode, a Josip je znao ljubiti na izvanredno slobodan način. Nikad sebe nije stavio u središte. Znao se decentralizirati, staviti u središte svoga života Mariju i Isusa.
Josipova radost nije u logici žrtve, nego sebedarja. U tom se čovjeku nikad ne primjećuje osjećaj nezadovoljstva, već jedino pouzdanje. U svojoj upornoj šutnji on nije razmatrao o pritužbama, nego uvijek o konkretnim gestama pouzdanja. Svijetu su potrebni očevi, on odbacuje gospodare, to jest odbacuje onoga koji posjedovanjem drugoga želi ispuniti vlastitu prazninu; odbacuje one koji brkaju autoritet s autoritarizmom, djelatnu ljubav s humanitarnim pomaganjem, silu s razaranjem. Svako se istinsko zvanje rađa iz sebedarja, koje označuje dozrelost žrtve. U svećeništvu i posvećenom životu, također se zahtijeva takva vrsta dozrelosti. Tamo gdje bračno, celibatsko ili djevičansko zvanje ne dospijeva do zrelosti sebedarja, zaustavljajući se samo na logici žrtve, ono se tada, umjesto da bude znak ljepote i radosti ljubavi, izlaže opasnosti da bude izraz nesreće, žalosti i nezadovoljstva.
Očinstvo koje se odriče napasti živjeti život sinova širom otvara prostore nepoznatom. Svaki sin uvijek sa sobom nosi otajstvo, nešto nepoznato što može biti objavljeno samo uz pomoć oca koji poštuje njegovu slobodu. Otac koji je svjestan da ispunjava vlastito odgojno djelovanje i potpuno živo svoje očinstvo samo kad se učini “beskorisnim”, kad vidi da sin postaje samostalan i sâm kroči stazama života, kad se stavlja u situaciju Josipa, koji je uvijek znao da ono Dijete nije njegovo, nego je samo povjereno njegovoj skrbi. U bîti to je ono na što misli Isus, kad kaže: «Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima» (Mt 23, 9).
Svaki puta kad se nađemo u stanju vršiti očinstvo, moramo uvijek imati na srcu da ono nije iskazivanje vlasništva, nego “znak” koji upućuje na uzvišenije očinstvo. U određenom smislu svi smo uvijek u Josipovom stanju: sjena jedinog Oca nebeskog, koji «daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima» (Mt 5, 45); i sjena koja slijedi Sina.
«Ustani, uzmi dijete i majku njegovu» (Mt 2, 13), kaže Bog svetom Josipu.
Cilj ovoga Apostolskog pisma je da poraste ljubav prema ovom velikom Svecu, da nas potakne da vapimo za njegov zagovor te da nasljedujemo njegove kreposti i njegov zanos. Naime, specifično poslanje svetaca nije samo da čine čudesa i posreduju milosti, nego i da nas zagovaraju pred Bogom, kako su to činili Abraham[26] i Mojsije,[27] i kako to čini Isus, «jedini posrednik» (1 Tm 2, 5), koji je kod Oca naš «zagovornik» (1 Iv 2, 1), «uvijek živ da se za [nas] zauzima» (Heb 7, 25; usp. Rim 8, 34).
Sveci pomažu svim vjernicima da «teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu».[28] Njihov život je konkretni dokaz da je moguće živjeti Evanđelje. Isus je rekao: «Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca» (Mt 11, 29), a oni su sa svoje strane primjeri života za nasljedovanje. Sveti Pavao je izričito poticao: «Nasljedovatelji moji budite!» (1 Kor 4, 16).[29] Sveti Josip to govori svojom elokventnom šutnjom.
Pred primjerom tolikih svetaca i svetica, Sveti Augustin se je pitao: «Zar ti nećeš moći što su mogli ti i te?» I tako je dospio do konačnog obraćenja kličući: «Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova!». [30]
Ne preostaje nam drugo nego da od svetog Josipa izmolimo milost nad milostima: naše obraćenje. Njemu upravljamo svoju molitvu:
Zdravo, Otkupiteljev čuvaru,
i zaručniče Djevice Marije.
Tebi je Bog povjerio svoga Sina;
u tebe je Marija stavila svoje pouzdanje;
s tobom je Krist postao čovjekom.
O, Blaženi Josipe, pokaži se ocem i nama,
i vodi nas na putu života.
Daj nam postići milost, milosrđe i hrabrost,
te nas brani od svakoga zla. Amen.
Rim, kod Svetog Ivana Lateranskog, 8 prosinca, svetkovina Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, 2020. godine, osme mog pontifikata.
Papa Franjo
