Otac kreativne hrabrosti
Ako je prva dionica svakog istinskog nutarnjeg ozdravljenja prihvatiti tijek vlastitog života, odnosno unutar samih sebe stvoriti prostor i za ono što u našem životu nismo izabrali, od koristi je međutim dodati drugu važnu značajku: kreativnu hrabrost. Ona izranja iznad svega onda kad se nailazi na poteškoće. Doista, pred nekom poteškoćom čovjek se može zaustaviti i napustiti bojno polje života, ili se pak može nečemu dosjetiti. Počesto su upravo poteškoće ono što iz svakoga od nas izvlače rezerve koji nismo ni mislili da ih imamo.
Mnogo puta, čitajući “evanđelja djetinjstva”, dođe nam da se zapitamo zašto Bog nije intervenirao na izravni i jasni način. No, Bog intervenira preko događajâ i osobâ. Josip je čovjek preko kojega Bog vodi brigu za početke povijesti otkupljenja. On je pravo “čudo” kojim Bog spašava dijete Isusa i njegovu majku. Nebo intervenira pouzdajući se u kreativnu hrabrost toga čovjeka, koji stigavši u Betlehem i ne našavši stan gdje bi Marija mogla roditi, pripravlja i prepravlja neku štalu da postane što bolje mjesto za prihvaćanje Sina Božjega koji dolazi na svijet (usp. Lk 2, 6-7). Pred prijetećom opasnošću Heroda koji je kanio ubiti dijete Isusa, Josip je u snu ponovno bio upozoren da ga obrani i noću organizira bijeg u Egipat (usp. Mt 2, 13-14).
Površnim čitanjem ovih izvještaja uvijek se stječe dojam da je svijet prepušten na milost i nemilost jakih i moćnih, no “radosna vijest” Evanđelja jest u pokazivanju kako unatoč bahatosti i nasilju zemaljskih vladara, Bog uvijek pronalazi načina da ostvari svoj naum spasenja. Pokatkad se čini da je i naš život prepušten hirovitosti moćnika, no Evanđelje nam kaže da Bog uvijek uspijeva spasiti ono što nam je važno, pod uvjetom da djelujemo onom istom kreativnom hrabrošću drvodjelje iz Nazareta, koji znade problem preobraziti u prigodu, imajući uvijek pouzdanja u Providnost.
Ako se u nekim slučajevima čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, nego da se pouzdaje u nas, u ono što možemo planirati, izumiti, pronaći.
Riječ je o istoj kreativnoj hrabrosti koji su očitovali prijatelji uzetoga kad su ga kroz krov spustili pred Isusa (usp. Lk 5, 17-26). Poteškoća nije zaustavila odvažnost i upornosti tih prijateljâ. Oni su bili uvjereni da je Isus mogao ozdraviti bolesnika i «budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru reče on: “Čovječe, otpušteni su ti grijesi”» (r. 19-20). Isus prepoznaje kreativnu vjeru kojom su mu ti ljudi nastojali donijeti svoga bolesnog prijatelja.
Evanđelje ne pruža informacije o vremenu koje su Marija, Josip i dijete Isus proboravili u Egiptu. Sigurno je, međutim, da su se morali prehraniti, pronaći neki smještaj i posao. U ovom slučaju nije potrebno mnogo mašte da zamislimo što se je događalo kroz to vrijeme o kojem evanđelje ništa ne govori. Sveta Obitelj se je morala suočiti s konkretnim problemima kao i sve druge obitelji, kao i mnoga naša braća migranti koji i danas, prisiljeni nesrećama i glađu, dovode u opasnost svoj život. U tom smislu, vjerujem da je sveti Josip doista posebni zaštitnik svih onih koji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mržnje, progona i bijede.
Na koncu svakog događaja u kojem je Josip aktivno sudjelovao, Evanđelje bilježi da on ustaje, uzima sa sobom dijete Isusa i njegovu majku i čini ono što mu je Bog zapovjedio (usp. Mt 1, 24; 2, 14. 21). Uistinu, Isus i njegova Majka Marija su najdragocjenije blago naše vjere. [21]
U planu spasenja ne može se odijeliti Sin od Majke, od one koja «je napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa».[22]
Moramo se uvijek pitati štitimo li i branimo svim našim snagama Isusa i Mariju, koji su na otajstveni način povjereni našoj odgovornosti, našoj brizi i našoj zaštiti. Sin Svemogućega dolazi na svijet u stanju velike slabosti. Bio mu je potreban Josip kako bi mogao biti čuvan, branjen i sigurno rasti. Bog se pouzdaje u tog čovjeka, a to čini i Marija koja u Josipu nalazi ne samo onoga koji joj želi spasiti život, nego i onoga koji će se uvijek pobrinuti za nju i za dijete Isusa. U tom smislu sveti Josip ne može ne biti Zaštitnik Crkve, jer Crkva je produženje Tijela Kristova u povijesti, a u majčinstvu Crkve zrcali se Marijino majčinstvo.[23] Josip, nastavljajući štititi Crkvu, nastavlja štititi dijete Isusa i njegovu majku, a i mi također ljubeći Crkvu nastavljamo ljubiti dijete Isusa i njegovu majku.
To Dijete je onaj koji će reći: «Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25, 40). Na taj način svatko tko je u potrebi, svaki siromah, svaki patnik, svaki umirući, svaki tuđinac, svaki utamničenik, svaki bolesnik jest “Dijete” koje Josip nastavlja čuvati. To je razlog zašto se svetog Josipa zaziva kao zaštitnika bijednika, prognanika, ucviljenih, siromaha i umirućih. To je također razlog zašto Crkva ne može ne ljubiti iznad svega one koji su posljednji, jer je Isus njima dao prednost i s njima se je poistovjetio. Od Josipa moramo naučiti istu takvu brigu i odgovornost: ljubiti dijete Isusa i njegovu majku; ljubiti sakramente i djelatnu ljubav; ljubiti Crkvu i siromahe. Svaka od tih stvarnosti uvijek je dijete Isus i njegova majka.
