Recitacije

BOŽIĆ
– Vladimir Nazor

Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ zvijezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz moje rijeke proljetne,
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.

A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tame mrzle ponoći,
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al’ u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali se vihori,
Po mojoj njivi valjali se smetovi,
A vukovi su sjedjeli
Na pragu moje pećine.

Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ nisam znao da, Sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu.
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi, prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom,
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira
Što nosim ih u žilama
U rosne dane aprilske.

Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo dijete,
Uvijek se rađô i uvijek će se rađati
Sred moje noći najduže
U tijesnoj crnoj izbici,
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.

Al’ noćas ja te osjećam u sebi,
O malo dijete Isuse!
Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vukovi
Pred mojim pragom sjedaju.
Al’ na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici,
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika
Što čitav svijet su obašli:

Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez mojih tuga jesenjih.
I prostrijevši na tlo
Najljepše svoje darove,
Na koljena se spuštaju,
I ko’ tri gipka jablana
Pred onim sitnim, što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.

I prvi put se sa nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga,
O ISKRO SUNCA VJEČNOGA,
O MALO DIJETE ISUSE!

Noćas čekamo ljubav – Josip Balaško

Noćas će betlehemska zvijezda
raspršiti crnu tamu,
obasjati sva naša gnijezda
ko nekad jasle i slamu.

A lijep će dječak kao lutka
što Isusom se zove,
baš do svakog skrivenog kutka,
baš u sve dječje snove.

Noćas čekamo ljubav
da se u nama gnijezdi,
glava dignutih gore
prema betlehemskoj zvijezdi.

Noćas čekamo ljubav
ispod okićenog bora
i svjetlo da obasja putove
do svakog napuštenog dvora.

Ekstaza prirode u svetoj noći – R. Kupareo

Nemojte lomiti noćas samotne hridine gora,
ni gaziti travu stazama rosnih dolina;
nemojte kidati noćas iglaste grančice bora,
ni radom mučiti teškim umorna pleća živina,
nemojte grabiti noćas vodu iz rijeka i mora.

Jer Božjom spiljom su noćas postale hridine brijega,
i rosna trava sva je za Njegove mekane jasle;
i svaki dašak živina samo je, samo za Njega,
i sve su grane za ogrijev Njegovih ručica rasle,
za Njegov kupelj je svaka kapljica vode i snijega.

Rijeke i hridine noćas rast će ko životne klice,
a tihe trave i šume bijele će motriti čete,
i radost božićnu svud će pričati živine i ptice
samo ih nemojte budit svu noć iz ekstaze svete
jer noćas sva zemlja gleda Njegovo božansko lice.

Božićna noć – Tin Kolumbić

Mjesec
zagrlio zvijezde
i tiho diše,
u naručju neba
zemlja se njiše.

U Betlehemu u štalici
Josip zanesen šuti,
svaki Božji stvor
čudo veliko sluti.

Uz jasle Marija
pjeva i nina
svoga i Božjeg sina.

Kravica i volić
k jaslicama su prišli,
anđeli s neba
na štalicu su sišli.

I kralj i pastir
Bogu darove nosi,
na zemlju ljubav
i mir Božji rosi.

BOŽIĆ U DUŠI – Božidar Prosenjak

Josip i Marija požuruju korak, Uzalud traže za sebe konak. Iza prozora gore vesele luči, Ali nitko im ne dopušta ući.

Uzalud vatre plamsaju mnoge, Nose ih dalje umorne noge. Gledaju ih, idu, sred kasnog sata, Svi su im noćas zatvorili vrata.

Pognuti nose vlastite muke,
Svu nadu su dali u Božje ruke.
U pastirskoj štalici, na hladnoj slamici, Smiješi se djetešce sretnoj majčici.

Ako i tebi neki hladni ljudi Zalupe vrata, miran budi…
U tvom će se srcu kao u štalici Roditi Dijete Nebeskoj Kraljici.