Patris corde – papa Franjo o sv. Josipu

PRIGODOM 150. OBLJETNICE PROGLAŠENJA SVETOG JOSIPA ZAŠTITNIKOM SVEOPĆE CRKVE

Očinskim srcem, tako je Josip ljubio Isusa, koji se u sva četiri evanđelja naziva «sin Josipov». ^[1]

Dvojica evanđelista koji su istaknuli njegov lik, Matej i Luka, pripovijedaju o njemu malo, ali dovoljno da razumijemo kakav je on bio otac i koje poslanje mu je Providnost povjerila.

Sadržaj

1. PRIGODOM 150. OBLJETNICE PROGLAŠENJA SVETOG JOSIPA ZAŠTITNIKOM SVEOPĆE CRKVE
2. Ljubljeni otac
3. Otac u nježnosti
4. Otac u poslušnosti
5. Otac u prihvaćanju
6. Otac kreativne hrabrosti
7. Otac radnik
8. Otac u sjeni
   1. Kazalo izvora

Znamo da je bio ponizni drvodjelja (usp. Mt 13, 55), zaručnik Marije (usp. Mt 1, 18; Lk 1, 27); «muž pravedan» (Mt 1, 19), uvijek spreman izvršiti volju Božju očitovanu u njegovu Zakonu (usp. Lk 2, 22.27.39) i u četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Nakon dugog i napornog putovanja iz Nazareta u Betlehem, vidio je rođenje Mesije u štali, jer drugdje «za njih nije bilo mjesta» (Lk 2, 7). Bio je svjedok poklonstva pastira (usp. Lk 2, 8-20) i mudraca (usp. Mt 2, 1-12), koji su svaki sa svoje strane predstavljali izraelski narod i poganske narode. Imao je hrabrosti prihvatiti da bude zakoniti otac Isusa kojemu je nadjenuo od anđela objavljeno ime: «Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih» (Mt 1, 21). Kao što je poznato, nadjenuti ime nekoj osobi ili stvari kod drevnih je naroda značilo odrediti joj pripadnost, kako je to učinio Adam u pripovijedanju Knjige postanka (usp. 2, 19-20).

U Hramu, četrdeset dana nakon rođenja, zajedno s majkom Josip je dijete prikazao Bogu i začuđen slušao Šimunovo proroštvo o Isusu i Mariji (usp. Lk 2, 22-35). Da obrani Isusa od Heroda, boravio je kao tuđinac u Egiptu (usp. Mt 2, 13-18). Vrativši se u domovinu, živio je u skrovitosti malog i nepoznatog grada Nazareta u Galileji – odakle, kako se govorilo, «ne ustaje prorok» i «ne može biti što dobro» (usp. Iv 7, 52; 1, 46) – daleko od Betlehema, svog rodnog grada, i Jeruzalema, u kojem je bio Hram. Kada su, upravo za vrijeme hodočašća u Jeruzalem, izgubili dvanaestogodišnjeg Isusa, on i Marija žalosni su ga tražili i pronašli u Hramu kako raspravlja s učiteljima Zakona (usp. Lk 2, 41-50).

Nakon Marije, Majke Božje, nijedan svetac ne zauzima toliko prostora u papinskom Učiteljstvo kao Josip, njezin zaručnik. Moji prethodnici su produbili poruku koja se krije u malo podataka što su nam ih prenijela evanđelja, da snažnije očituju njegovu središnju ulogu u povijesti spasenja. Blaženi Pio IX proglasio ga je  «zaštitnikom Katoličke Crkve»,^[2] časni Pio XII prikazao ga je kao «zaštitnika radnikâ» ^[3] a sveti Ivan Pavao II kao «čuvara Otkupitelja». ^[4] Narod ga zaziva kao «zaštitnika dobre smrti».^[5]

K tome, nakon 150 godina od njegova proglašenja zaštitnikom Katoličke Crkve od strane bl. Pia IX, 8. prosinca 1870. godine, želio bih – kako veli Isus – da „iz obilja srca usta govore“ (usp. Mt 12, 34), podijeliti s  vama nekoliko osobnih misli o tom izvanrednom liku, koji je tako blizak ljudskom stanju svakoga pojedinog od nas. Ta je želja rasla za vrijeme ovih mjeseci pandemije, u kojima možemo, usred krize koja nas pogađa iskusiti, da su «svojom potporom u naše živote utkane obične osobe – koje često zaboravljamo – čija se imena ne pojavljuju u naslovima novina i časopisa niti u emisijama posljednjeg show programa, nego, bez sumnje, danas ispisuju presudne događaje naše povijesti: liječnici, medicinske sestre i tehničari, zaposlenici u trgovačkim centrima, čistači i čistačice, njegovatelji, prijevoznici, policajci, volonteri, svećenici, redovnice i toliki, uistinu toliki drugi koji su shvatili da nitko sâm sebe ne spašava […] Koliko ljudi i danas iskazuje strpljivost i ulijeva nadu, trudeći se ne širiti paniku nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svagdanjim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti s krizom i prevladati je, prilagođavajući navike, podižući poglede i potičući na molitvu. Kolike osobe mole, žrtvuju se i zalažu za dobrobit sviju».^[6] Svi u svetom Josipu, čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne, povjerljive i skrivene prisutnosti, mogu naći zagovornika, potporu, i vođu u teškim trenucima. Sveti Josip nas podsjeća da svi oni koji su prividno skriveni ili stoje u „drugom redu“ imaju važnu ulogu u povijesti spasenja. Svima njima ide riječ priznanja i zahvalnosti.