Draga braćo i sestre! U ovoj svetoj noći slavimo uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih, njegov prelazak u vječni život i pobožanstvenjenje njegovoga tijela. Neke od ovih stvarnosti možemo samo donekle opisati i shvatiti, a neke si možemo približiti kroz plastični opis jednog Amerikanca koji je doživio kliničku smrt i bio 10 min. mrtav u bolnici, a onda se po Božjem određenju vratio u svoje tijelo i nastavio zemaljski život do konačnog prelaska u vječnost.

            Evo nekoliko rečenica njegovoga opisa onoga što mu se događalo nakon prestanka rada srca, mozga i pluća: Moje su oči bile zatvorene kad sam umro i bilo je mračno prije nego sam umro, ali osjetio sam kao da me je neko drmanje i iskakanje povuklo unazad, kroz i izvan mog fizičkog tijela u mirniji i sigurniji prostor i stanje postojanja. Trenutno sam otvorio oči; sad je postalo strašno mračno i intenzivno tiho, a ja sam odmah znao da sam umro. … Dok sam buljio u mrak, imao sam ovu misao: E pa sad, to ne može biti to! … Znao sam da mora biti više u životu nakon života, od upiranja pogleda u neku vrstu crne praznine. Moralo je biti nešto više od vječnog ništavila, osobito s ovom dubokom fizičkom, osjećajnom i razumskom oštrinom koja je prodirala u cijelo moje biće i koja je održavala cjelinu moje svjesnosti. Isto sam tako mogao osjetiti da je Isus bio tu negdje i shvaćao sam da me nikad nije napustio. Činilo mi se da je On bio izvor mira, ljubavi i radosti koje sam osjećao jer sam tako osjećao još u bolničkoj sobi, samo što je to sad bilo uvećano, snažno i prodiruće. Nekako sam bio povezaniji s njim i znao sam da me nije ni za trenutak napustio. Tada sam se počeo čuditi kako sam mogao vidjeti dubinu tame ako nije bilo nikakvog izvora svjetla.

            Dok sam čeznuo da ugledam Boga i da budem s njim, moja je svijest odjednom bila privučena jarkoj svjetlosti koja je svjetlila iza mene i tekla u tamu. Ta je svjetlost bila ono što mi je omogućavalo da vidim skroz daleko u tamu. Svjetlost je bila toliko jarka da zaista nemam ništa s čime bih je usporedio u naše naravnom svijetu. Čak i kad bih rekao da se Sunce ne može usporediti s jakošću te svjetlosti, to ne bi bilo pravedno u opisu toga koliko je ta svjetlost bila žarka. Svakako, ta svjetlost je bila svjetlija od Sunca, ali bila je toliko svjetlija da ja to ne mogu ispravno opisati. Ta je svjetlost bila tako daleko od mjesta u mračnom tunelu na kojem sam se ja nalazio, no meni je bilo jasno da hoću biti tamo, uz tu svjetlost. Mogao sam osjetiti da mir, ljubav i radost zrače izravno iz ovog svjetlosnog izvora i znao sam da moja duša pripada tamo toj svjetlosti. Bio sam neodoljivo privučen toj svjetlosti, ali istovremeno slobodan učiniti ono što sam sâm htio.

            Bez napora, počeo sam se kretati prema svjetlu, no stigao sam mnogo brže nego sam očekivao, s obzirom na to koliko je to svjetlo bilo u početku udaljeno od mene. Kad sam stigao do svjetlosti, bilo je to kao da sam istupio iz pećine ili tunela koji su bili posve mračni, a ja sam sad stajao pred tim enormno zadivljujućim, čudesnim i zračeći briljantnim svjetlom. Ono je pozitivno i moćno emitiralo ljubav i mir, koji su se dali intenzivno opipati i izgledalo je kao da ih zrači izravno u moju dušu, ispunjavajući me mirom, ljubavlju i radošću. Svjetlost je prodirala kroza sve moje biće, ispunjavajući me energijom i uzbuđenjem kao ničim što sam do tada iskusio. Moj se duh osjećao zapaljen radošću. Istinski sam se osjećao kao da sam bio predodređen da budem ovdje s tom svjetlošću, kao da sam joj pripadao. Volio sam taj osjećaj kako je on odzvanjao kroz moju dušu.

            Mogao sam odmah prepoznati da se radi o beskrajnoj svjetlosti. Moj je pogled nastojao doći do kraja njezinih granica; pa ipak, samo je nastavljao ići… Činilo se da je svjetlost zauzimala svaki djelić prostora, kamo god sam pogledao. Gigantska praznina crnila iz koje sam upravo izronio ne može se uopće usporediti s preogromnom veličinom ove blistave i veličanstvene svjetlosti jer je svjetlost i u tu prazninu prodirala. Bilo je to svjetlo koje nijedno ljudsko biće ne može razumjeti, a preteško je i na odgovarajući način opisati veličanstvenost te svjetlosti bez neke usporedbe. Osjećaj i osobna prisutnost je zračila iz nje… Možda njena veličanstvenost i nije namijenjena da se posve opiše nego da se samo iskusi u smrti… Kad sam stajao pred svjetlošću osjećao sam samo ljubav, koju sam kušao od trenutka kad sam stigao, da zrači izravno iz nje. Eh sad, nijedna bol ili tjeskoba koju život često nosi sa sobom, nije bila ni blizu prisutna, nego je samo mir kružio mojom dušom.

            Stojeći pred svjetlošću, moja je potpuna pažnja bila privučena njoj, kao da je svjetlost bila jedino bitno; ona je osmišljavala moje postojanje. Mogu vam potvrditi da ne postoji svjetlo poput ovoga u naravnom svijetu pa ipak, to je više od svjetla; i to je jedini način na koji to mogu opisati. Nema predmeta slične veličine; cijeli svemir kojega znamo mogao bi lako stati u tu svjetlost. Nije to bila samo svjetlost nego nešto mnogo, mnogo više.

            …U trenutku sam bio svjestan kako sam malen i beznačajan fizički bio u usporedbi s tom svjetlošću, i dok sam se divio svjetlosti i shvaćao svoju beznačajnost prema njoj, nisam bio uplašen. U stvari, bio sam zaljubljen u osjećaj ljubavi koji je svjetlost rađala.

            Svjetlost je ujedno bila posve bijela i svjetlija nego išta što sam ikad prije vidio. Nikakvi posebni efekti koje sam ikad vidio, ne mogu se usporediti s njom, niti bi ikoje riječi koje znam mogle odrediti sjaj te svjetlosti… Bila je savršeno bijela, no na moje iznenađenje, nije vrijeđala moje oči. U stvari, sjećam se da sam pomislio: Ne mogu vjerovati da mogu gledati u tu svjetlost a da mi ona pri tome ne povređuje oči. Umjesto toga, osjećao sam duboku povezanost sa svjetlošću i osjećao sam da nikad ne bih poželio prestati gledati u nju ili prestati biti joj blizu… Svjetlost je ujedno zračila snagu kroza zrak oko mene i u moje biće i ta je snaga pulsirala ljubavlju i mirom. Osjećao sam se siguran, osiguran i utješen.

            Odjednom, ali gotovo instinktivno, bio sam posve svjestan da mi Bog (svjetlost) govori da mogu ući i proći kroza svjetlost, da ako to želim, mogu ući u njega i prijeći u raj. Osjećao sam preplavljujući mir, ljubav, radost, sreću, mirnoću i odahnuće, samo zato što sam bio blizu Božjeg svjetla… Nikad nisam osjetio ništa jače i savršenije od ove ljubavi, i što sam više ulazio u Božje svjetlo, to je više jačala snaga te ljubavi. [asimptota!] Čak ni ljubav prema mojoj djeci nije se mogla usporediti s osjećajem ljubavi kojega sam primao od Boga. A mogu vam reći da ja svoju djecu jako volim; štoviše, nema ništa u ovom životu što bih volio više od svoje djece. Kako sam napredovao kroza svjetlost, osjetio sam se preplavljen promjenama koje su se počele događati u mome duhu.

            …Bol i gubici koje sam pretrpio za vrijeme svojega ovozemnog života sada više nisu bili važni; umjesto toga, svaki je takav štetni trenutak bio zamijenjen enormnom količinom ljubavi koja je i više nego nadoknadila bilo koje moje životno trpljenje. [Kao što je i Bog Otac preobilno nagradio svojega Sina Isusa za sve žrtve i patnje koje je on za nas pretrpio na Veliki petak i tijekom cijelog svojeg zemaljskog života]. Dapače, sada se činilo da su moje patnje imale više smisla nego sam to ikada shvaćao. Znao sam da je prebivanje na mjestu na kojem sam sada /u vječnosti/ bilo jedino ono što mi je bilo važno i osjećao sam da je postizanje toga ono što treba biti jedina moja ambicija. Bilo je to ono što je jedino oduvijek bilo važno i što će zauvijek i biti važno. Isto sam tako znao da sam stvoren da bih bio na tom mjestu /u nebu/. Po prvi put u životu sam znao tko sam ja zapravo i bio sam posve zadovoljan sa sobom. Odložio sam sve maske koje sam prethodno nosio u životu. Bio sam sretniji i radosniji nego ikad prije u svom životu.

            …Božja je svjetlost bila tako gusta i puna da sam mogao osjetiti njenu toplinu i pritisak. Bilo je to kao da sam umotan u toplu dekicu nakon povratka kući tijekom hladnog i vjetrovitog dana vani. … Sjećam se da sam u tom trenutku pomislio: Želim vidjeti Isusa! Ova je misao stajala u mojoj glavi povrh svih drugih. Kad sam iskoračio iz svjetlosti, ušao sam u sobu koja je bila prostranija od cijelog svemira. Bila je veća i od crne praznine u kojoj sam se našao odmah nakon smrti i bila je posve okružena Božjoj svjetlošću. Ova je prostorija bila posve zatvorena i zaštićena Božjom blistavom i čudesnom svjetlošću; činilo se da je to ulaz u nebo.

            Bilo je drugih bića oko mene, ogromno mnoštvo njih skupljenih u sobi za koje sam instinktivno [INTUITIVNO] znao da su bili samo mali dio nebeskih stanovnika. Nisam se usredotočio ni na koje biće posebno jer sam bio toliko jako opsjednut željom da vidim Isusa. Još jednom sam pomislio: Gdje je Isus?

            Mogao sam osjetiti da je bio negdje u blizini, sad još i bliže nego li prije i ja sam ga očajnički htio vidjeti. Istini za volju, u stvari sam htio vidjeti njegovo lice, djelom i stoga što sam morao vidjeti izgleda li onako kako sam ga zamišljao kroza svoj život. Isto sam tako htio vidjeti lice onoga koji je ljubio moju dušu toliko da za nju umre i to nakon što je vidio sve strašne i užasne stvari koje sam u životu počinio te je i dalje želio ustrajati uza me i napokon, nakon moje smrti, dovesti me u čudesno mjesto kao što je raj, umjesto da me ostavi u onoj mračnoj praznini ili da me ispraši na neko gore mjesto. [pakao?] [Ovdje vidimo da je ovaj Amerikanac bio svjestan svih svojih grijeha koje je kroz život počinio, a počinio je sigurno mnogo teških grijeha jer je bio profesionalni američki vojni policajac, pa tko zna što su mu sve naređivali činiti, konkretno ne opisuje, ali možemo naslutiti da je u njegovom životu bilo svašta, pa možda i ubijanja u ratnim situacijama kamo je bio poslan ili drugih stvari].

            Iznenada je moja pozornost bila privučena najsjajnijem biću koje je bilo prisutno; bio sam odmah privučen njegovom briljantnom osvjetljenju. Bio sam fiksiran, kao da sam bio u ljubavnom transu i znao sam da me to biće ljubi. Nisam htio prekinuti svoje promatranje ili skrenuti pogled ni za tren. Dok sam gledao na to biće, jasno sam shvaćao da je to Isus.

            Nema toga ljudskog bića pred kojim bih se ikad poklonio ili pokleknuo, /dotični je Amerikanac u svojoj mladosti bio, kako rekosmo, vojni policajac, a kasnije je studirao psihologiju, pa je razumljivo da se zbog svoje fizičke snage, spreme, odgoja i naobraženosti nije nikome klanjao/ niti sam ikad imao takvu želju da se nekome klanjam ili naklonim, no pred Isusom to je bio jednostavno osjećaj u meni za koji sam osjećao da je ispravan; on me, doduše nijednom nije tražio sa mu se poklonim, ali cijela se moja duša spontano klanjala na način da je to prema njemu izražavalo počast; i – kao što rekoh, on me nikad ne bi tražio da tako postupam; to je bilo moje vlastito htijenje i odluka da budem pun poštovanja prema Isusu zbog toga koliko je to bio čudesan osjećaj; činilo se kao da je moja duša znala što treba činiti, a on se samo smiješio na mene dok smo pregledavali svaki pojedini grijeh koji sam počinio tijekom cijelog mog života: one velike sam očito ispovjedio i za većinu sam se grijeha kajao, imao sam sedam sati u sobi hitne pomoći da se ispovjedim no očigledno nisam stigao do svega, bilo je stvari koje nisam učinio a koje sam trebao, {tako da ostalo još toga u mojoj duši i nakon sakramentalne ispovijedi i odrješenja}]. Vidite koliko se stvari okrenu nakon smrti. Tako će biti sa svakim od nas, pa čak i s onim vjernicima, osobito muškima, koji se ne bi klenknuli tijekom mise kad je pretvroba, pa je ne znam što. Nisu bolesni ni na kralježnicu ni na koljena ni na kukove, imaju klecalo pred sobom, nalaze se u klupi, imaju i uputu kad se stoji a kad se kleči za vrijeme mise, i opet – ništa. Radi se o oholosti i uznositosti: ja se ne klanjam ni pred kime: ni pred popom za oltarom ni pred Bogom na oltaru. Ja se ne klanjam ni pred kime! Jao, jao! A lijepo piše u Svetom pismu Novoga zavjeta: „Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga.“ Jao onima koji nisu htjeli dragovoljno poštivati Boga i iskazati mu klanjanje kad treba, morat će to učiniti preko volje i na silu, a to će biti jako, jako mučno, mukotrpno i teško. Tako je to kad se nema vjere pa se u misi u pretvorbi ne vidi Isusovo Tijelo i njegovu Krv, ili se jednostavno za to ne mari.

            Za kraj bih se vratio još jednom detalju koji nam ne smije noćas promaknuti: ovaj je Amerikanac napisao da se detaljno ispovijedio prije svoje smrti. Sve teške grijehe kojih se mogao sjetiti nabrojao je i za njih se iskreno pokajao. Budući da su bili oprošteni, on se i našao u Božjoj blizini i ti grijesi nisu opterećivali njegov odnos s Isusom. To znači da je on vrednovao Isusovu žrtvu za njega. Isus je za nas umro i uskrsnuo, za naše spasenje, da se mi pomirimo s Bogom, da upoznamo čime smo sve povrijedili i razočarali Boga, čime smo ga uvrijedili, ogorčili, rastužili… da se od toga obratimo, da to ispovijedimo, da se toga odreknemo, da obnovimo prijateljstvo s Bogom i da uđemo u njegovu svjetlost i radost vječnoga života.

Amen.

Župnik Josipdola i Cerovnika dr.sc. Željko Blagus.

Crteži su ilustracije učenika nižih razreda OŠ Josipdol.