Draga braćo i sestre!
Uz današnje evanđelje izabran je tekst proroka Jeremije da bude neka vrsta paralele u Starom zavjetu. Uvijek se nekako prvo čitanje i evanđelje nastoje složiti da se pokaže kako je Novi zavjet skriven u Starom, a kako se Stari zavjet otkriva u Novom i dobiva svoje jasno značenje. Sve stvari o kojima govori Novi zavjet nekako su nagoviještene u Starom zavjetu, prorokovane, najavljene i zagonetno naviještene.
U Knjizi otkrivenja pak čitamo: „I vidjeh veliko bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim. More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje: i svaki bi suđen po djelima svojim“. Dakle, svakome se vraća po djelima njegovim, po djelima koja je svjesno i namjerno činio, za koja je odgovoran. Je li to samo pravda, je li to ujedno i osveta, odmazda, naplata bez milosti i sućuti ili je to nešto drugo? Vidimo da ne možemo jasno odrediti granicu između sućuti, milosti, milosrđa, praštanja, pravednosti, osvete, odmazde, okrutnosti i bešćutnosti. Koliko dugo vremena mora Bog podnositi nečije nepravde, zločine, podlosti i okrutnosti prema sebi ili prema drugim ljudima, pa da to bude praštanje i milosrđe prema zločincu? Nakon koliko vremena ili nakon koliko zločina i pojedinačnih podlosti smije Bog udariti po zločincu pa da to bude pravda? Koliko ga i kako ga Bog smije kazniti da to ne bude ili da to bude osveta i odmazda? Može li Bog preko mjere, zauvijek, za svagda i u paklu kazniti nekoga za ograničena i prolazna djela svireposti, podlosti, bešćutnosti?
Sve su ovo ozbiljna pitanja jer u posljednjih nekoliko godina, točnije od tzv. izbijanja tzv. pandemije doživljavamo sve više i više okrutnosti, bešćutnosti, obijesti i bezobzirnosti od svojih bližnjih i to na svim područjima života: od vlastitih obitelji, rodbine, susjeda, poznanika, tzv. prijatelja, kumova, poslovnih suradnika, službenika po državnim i privatnim tvrtkama, medicinskim, školskim, ugostiteljskim, bilo kakvim uslužnim djelatnostima, obrtima, ma u svim milim mogućim situacijama života. Sve je više mlakosti, površnosti, ravnodušnosti, nemara, komocije, lijenosti, bešćutnosti, bezobzirnosti, okrutnosti, podlosti, obijesti, zločestoće i zla u najrazličitijim oblicima. Sve se češće nađemo u situaciji da osjetimo osvetoljubive porive u sebi jer su to emotivne reakcije na poniženja, nepravde, neugodnosti, odbijanja, prezire i druge negativnosti koje doživljavamo od svojih bližnjih. Kako su to mnogi, mnogi ljudi, ogromna većina odjednom postali tako usklađeno zli, bešćutni, bezobzirni, bezosjećajni, mlaki, ravnodušni ili podli? Radi li se tu o nekoj svjetskoj zavjeri? Ili o nečijoj zavjeri? Svakako, a taj netko o čijoj se zavjeri radi je zli duh, Lucifer, Sotona, đavao ili vrag kojemu je dano da se razmaše po vidljivom svijetu.
U Knjizi otkrivenja često nalazimo u hrvatskom prijevodu ovakve pasivne konstrukcije: „I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani su joj ključi zjala Bezdanova. Ona otvori zjalo Bezdanovo i vinu se iz zjala dim kao dim iz peći goleme te pomrča sunce i zrak od dima iz zjala. Iz dima pak iziđoše na zemlju skakavci i dana im je moć kakvu imaju štipavci zemaljski. I zapovjeđeno im je da ne ude travi zemaljskoj nit ikojem zelenilu nit ikojem stablu, nego samo ljudima koji nemaju pečata Božjega na čelu. I dano im je ne da ih ubijaju, nego samo da ih muče pet mjeseci,“ I dalje: „Sva se zemlja, začuđena, zanijela za Zvijeri i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri. Pokloniše se i Zvijeri govoreći: “Tko je kao Zvijer! Tko bi smio ratovati s njom?” I dana su joj usta da govori drskosti i hule i dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca“. „I dano joj je da se zarati sa svecima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom: da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta.“ I tako bismo mogli nabrajati još dugo. Ovaj pasiv znači da je vragu dana vlast od Boga, da se to događa po mjeri koju određuje Bog i s njegovim punim znanjem i određenjem, s nekom točno određenom svrhom i razlogom.
Dakle, koliko treba biti Božje strpljenje i njegovo praštanje, popuštanje i milosrđe prije nego nešto poduzme protiv zločinaca i okrutnika? Kad se radi o tuđim nepravdama prema nama, nestrpljivi smo i htjeli bismo da Bog odmah reagira. A kad se radi o našim nepravdama prema drugima, o našim komocijama, lijenostima, nemarnostima, nebrigama, okrutnostima, bešćutnostima, površnostima, mlakostima, obijestima i sebičnostima, eee… onda bismo za sebe tražili razumijevanje, opravdanje, milosrđe, blagost, popustljivost, praštanje, neprimjenu kazne, pravednosti i slično.
Sve nas to vodi do nastavka teksta kod proroka Jeremije koji slijedi iza ovog teksta koji smo čuli danas kao prvo čitanje na misi. Naime, sastavljači liturgijskih čitanja nakon II. vatikanskog koncila smatrali su da treba samo jako fine tekstove čitati u Crkvi, pa su tako izostavili ovaj tekst proroka Jeremije: „Zato Gospodin nad Vojskama govori protiv ljudi u Anatotu koji mi [Jeremiji] rade o glavi i govore: “Ne prorokuj više u ime Gospodnje, da ne pogineš od ruke naše!” Ovako govori Gospodin nad Vojskama: “Evo, ja ću ih kazniti. Njihovi će mladići od mača poginuti, sinovi i kćeri pomrijet će od gladi. Ni ostatka neće ostati kad donesem nesreću ljudima u Anatotu u godini kazne njihove.“
Vidimo kako će se Bog pobrinuti za proroka Jeremiju. On će Jeremiji dati naknadu za sva zla koja je pretrpio od raznih zločestih ljudi koji su mu se protivili (To možemo iščitati iz jednog drugog Starozavjetnog odlomka u kojem je David morao bježati pred državnim udarom koji mu se spremao i dok je bježao nekim puteljkom kroz šumu van iz Jeruzalema, neki ga je čovjek počeo vrijeđati i proklinjati; vojskovođe koje su pratile Davida predložile su kralju da zastanu i da nekoliko vojnika ode uhvatiti i pogubiti drznika koji vrijeđa kralja, ali je David odgovorio svojim pratiteljima da toga ne čine nego neka ga puste da viče, proklinje i vrijeđa jer će, kaže David proročki, Bog možda pogledati na tadašnje Davidovo poniženje i pretrpljena vrijeđanja te će Bog uzvratiti Davidu dobročinstvima za sva zla, uvrede i proklinjanja kojima se dotični zlikovac obrušio na kralja. Zaista, neočekivana, ali za nas poučna Davidova reakcija: Bogu treba prepustiti parnicu svoju, tj. pouzdati se u skoru Božju intervenciju koja neće izostati: u Davidovu odgovoru vojskovođama stoji prilog ‘možda’ koji u Bibliji ne iskazuje nesigurnosti ili neizvjesnost Božjeg odgovora, nego slobodu Božjeg odgovora; Bog naime, nama ništa ne duguje i ni na šta nije obvezatan, ali on u svojoj dobroti želi nama nadoknaditi štete koje nam naši bližnji nanose; kada će to učiniti, u kojoj mjeri, na koji način i tako redom, to je njegova sloboda i njegov izbor; doći će u svoje vrijeme i na Božji način); i da se vratimo na naše prvo čitanje: Bog će svakako po djelima i po namjerama uzvratiti tim zločestim ljudima koji su rovarili protiv Jeremije. Mi bismo rekli da će im vratit kako zaslužuju. Što bi točno značilo? Što zaslužuju zlikovci? Zaslužuju ono isto zlo koje su drugima činili? Zaslužuju dvostruko mnogo zla ili duplo veću kaznu od zla koje su činili? Zaslužuju li četverostruko više od onoga što su napravili? Koliko im treba uzvratiti? U Bibliji nalazimo razne mjere. Tako na primjer u Knjizi otkrivenja imamo: „Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! On povika iza glasa: “Pade, pade Babilon veliki – [i] Začujem drugi glas s neba: “Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko! Koliko se razmetala sjajem i raskoši, toliko joj zadajte muka i jada!“ Znači, i dvostruko, ali i toliko kazne koliko i razmetanja od strane grešnika.
Ili u evanđelju imamo primjer četverostruke naknade ili kazne za nepravdu: „A Zakej usta i reče Gospodinu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“. To je po uzoru na Davidov grijeh i kaznu koju mu je navijestio prorok Natan: „Tada David planu žestokim gnjevom na toga čovjeka i reče Natanu: “Tako mi živog Gospodina, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!”“
Kod Jeremije nemamo takve brojčane mjere, nego imamo nešto još zanimljivije: „ja ću ih kazniti. Njihovi će mladići od mača poginuti, sinovi i kćeri pomrijet će od gladi… kad donesem nesreću ljudima u Anatotu u godini kazne njihove“. Dakle, neće Bog udariti samo i izravno po ljudima koji su snivali i činili zlo protiv Jeremije, pomazanika Božjega, nego će udariti i tamo gdje su ti ljudi najosjetljiviji: po njihovoj djeci: njihovi će mladići od mača poginuti, sinovi i kćeri pomrijet će od gladi. Strašna kazna! Umjesto da se pitamo, kako mnogi to krivo čine: kakav je to Bog koji naviješta takve kazne, morali bismo se ispitati u savjesti i provjeriti svoj život da se ne bismo slučajno našli u skupini takvih ljudi koji su s Bogom u sukobu, koji protiv pomazanika Božjih rade, rovare ili snuju zlodjela i pakosti. Posebno nam je intrigantan sam kraj ovoga odlomka: kazna će se dogoditi „u godini kazne njihove“. Misteriozan izričaj koji vremenski određuje neki okvir: radi se o nekoj godini koja i nije osobito dugo vremensko razdoblje, a opet nemamo točnu naznaku o kojoj se to godini radi. Upravo nas imenica godina upućuje na završetak Isusove prispodobe o neplodnoj smokvi u vinogradu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’“
Koliko traje ta godina Božje strpljivosti i naše prilike da se obratimo, popravimo, promijenimo, poboljšamo, da nadoknadimo za zla koja smo činili, da popravimo štete koje smo nanijeli, ne znamo. Koliko traje ta godina prije nego li će Bog posjeći naše neprijatelje i sve one koji nam podlo, pokvareno, bešćutno i okrutno ili obijesno nanose zlo, ne znamo; to je na njemu da On, Otac i Gospodar svega svijeta iz svoje onostranosti procijeni. Sam Sin Božji, utjelovljena Riječ Božja koja je živjela s nama u prostoru i vremenu nije se usudio dok je živio u prostoru i vremenu o tome govoriti jer to stvarno pripada transcedentnom Božjem sudu, prosudbi i odluci. Istina je cjelina, a ako se želi postupati beskrajno ili apsolutno pravedno, treba postupati pravedno prema svima: i prema zločincima i prema žrtvama i treba uzeti u obzir sve okolnosti, cjelinu i istinu svake ljudske situacije. A cjelinu, tj. istinu u vremenu moguće je posve sagledati i ispravno procijeniti jedino iz vječnosti, iz onostranosti. Na nama je da se žarko i s pouzdanjem uporno utječemo Bogu, da nastojimo s njim izgrađivati prijateljstvo i od njega očekivati zaštitu za sebe, a osvetu za naše neprijatelje koji ustraju u svojem neprijateljstvu i opakosti.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 25. 6. 2023.
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33
