Ponedjeljak, 25. 12. 2023., ROĐENJE GOSPODINOVO – Svetkovina
ČITANJA: Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
Draga braćo i sestre! Skupili smo se danas u ovoj crkvi kako bismo proslavili rođenje svojega Spasitelja Isusa Krista koji se u Betlehemu rodio od Djevice Marije kako bi kao pravi Bog i pravi čovjek živio za nas, poučavao nas, propovijedao, umro i uskrsnuo za nas.
Slavimo, dakle, rođendan Isusa Krista, kažemo našega Spasitelja i Otkupitelja, znači osobe koja nam je učinila veliko dobro. Osjećamo li da je nama osobno, baš tebi i tebi osobno Isus Krist učinio neko veliko dobro? Vidimo li, shvaćamo li i doživljavamo li to dobro? Pa, ne znam baš. Umom, pameću, duhom svojim i razmišljanjem možemo doći do toga da nam je Isus otvorio raj i omogućio pristup Bogu Ocu, izbavio nas je od vječne muke, od beskrajne patnje, od pakla… Ali to je sve negdje iza smrti. To čak nije niti u našoj zemaljskoj budućnosti. Imamo li mi sada i ovdje neko iskustvo, neki doživljaj, neku stvarnost po kojoj znamo i osjećamo da nam je Bog, Isus Krist, naš Spasitelj, učinio neko dobro, veliko dobro?
Dok to nemamo, nećemo ni mi osobno, svojim konkretnim djelima, riječima, vremenom, životom, postupcima i nutarnjim proživljavanjem uvažavati Isusa. Kad bismo stvarno doživljavali ili da smo bar jednom u nečem velikom i jako vrijednom doživjeli Isusovo dobročinstvo, spasenje, pomoć, zaštitu, blagoslov, dobrotu i slično, bili bismo osobno zahvalni, bliski osjećajno s osobom Isusa Krista, nešto bismo mu darovali za rođendan, konkretno, kao što darujemo nešto lijepo i vrijedno za rođendan osobama koje su nam životno važne i bliske.
Što smo danas donijeli sa sobom kao dar Isusu za rođendan? Što ćemo mu dati? Imali smo cijelo došašće da o tome promislimo i da se dobro pripremimo. Kad je rođendan nekom bliskom članu naše obitelji ili nekom našem jako dobrom i velikom prijatelju koji nas je mnogo puta zadužio svojom dobrotom i svojim pomoćima, svojom blizinom, onda pažljivo biramo dar i nećemo darovati nešto jeftino, obično, bezvrijedno ili bezvezno. Ako baš ne znamo što ćemo darovati, ili smo dio nekog skupa osoba koje će svaka po svojim mogućnosti dati dio dara, onda možemo ili slavljeniku izravno dati novac ili ćemo mi kao grupa osoba međusobno nešto skupiti i zajedno darovati neki vrijedi dar, jedan – ali vrijedan: zajednički, skupocjen, koji nadilazi mogućnosti pojedinog darivatelja, ali kad udružimo novce, na primjer, možemo zajedno darovati nešto jedinstveno ali vrijedno za što znamo da slavljeniku treba ili da si to priželjkuje.
Bogu ništa stvarno ne treba od nas, u strogom smislu te riječi. On je savršen, beskrajno bogat, ima sve što mu treba, svemoguć je i može si stvoriti što god mu na pamet padne, a u skladu je s njegovom naravi. Mi, dakle, nemamo što Bogu darovati, a da mu to treba. Međutim, kako nas Bog ljubi i voli, kako mu je stalo do nas i vezan je s nama prijateljstvom i dobrohotnošću, milosrđem i dobrotom koje osjeća prema nama, onda on ima određena očekivanja ili priželjkivanja u odnosu na nas. On je savršeno sretan i zadovoljan u sebi, njegova radost je vječna, beskrajna i ništa joj ne nedostaje. U takvu radost, veselje i zadovoljstvo, u takvo blaženstvo, sreću i život nas je htio uključiti Bog. Stvorio nas je za sebe i predodredio nas je da budemo vječno, zauvijek i savršeno sretni, radosni, zadovoljni i blaženi, da zauvijek uživamo u nebu ili u raju, tj. u prijateljstvu s njim. Budući da nas voli i da mu je stalo do nas, budući da nam želi dobro, onda ga žaloste sve situacije u kojima mi trpimo, mučimo se, nešto nas boli ili patimo. Dakle, Bog može nešto od nas priželjkivati, može nešto od nas očekivati jer se on sam s nama slobodno povezao u ljubavi.
Bog od nas očekuje da mu za rođendan darujemo svoje prijateljstvo, da mu darujemo svoju ljubav i poštovanje, svoju zahvalnost i svoju dobrotu, svoju velikodušnost i požrtvovnost. Kako ćemo mu darovati ove duhovne i nevidljive stvari, odnosno stvarnosti? Pa tko da mu to pokažemo kroz svoja vidljiva, materijalna i tjelesna djela: doći ćemo mu u goste. Recimo jednom ili dva puta mjesečno. On očekuje od nas da mu dođemo jednom tjedno u goste, da svake nedjelje budemo na misi, tj. da ga posjetimo u njegovoj kući. Od nas očekuje i da se na svakoj misi pričestimo, ali dostojno, tj. da budemo spremni za pričest, da nemamo na duši teškoga grijeha, a to znači da od nas očekuje da pazimo kako živimo, što govorimo, što gledamo, što radimo. I da se redovito ispovjedamo kako bismo mogli redovoito ići i na pričest.
Možemo li darovati Bogu odluku i obećanje da ćemo dolaziti redovito njemu u goste i to po njegovoj mjeri, a ne našoj? Mnogi od nas imaju neku svoju mjeru: dva tri puta godišnje doći Bogu u goste. Ili se prikrademo samo kad nam nešto treba. Mislimo li na to da i Bogu nešto od nas treba? Treba mu naša ljubav, naše prijateljstvo, naša zahvalnost, i to ne zato što bi se bez nas osjećao jadno ili nemoćno, nego zato što nas voli, stvorio nas je za veliki i plemeniti cilj, za najuzvišeniji cilj koji nam je mogao dodijeliti: stvorio nas je za sebe, za vječni život u prijateljstvu i ljubavi s njim. Nismo stvoreni za nešto prolazno ili konačno: za to da bismo imali djecu i produžili ljudsku vrstu te održavali neku prirodnu ravnotežu u ovom svijetu. Nije nas stvorio da bismo jednog dana umrli i nestali, nego da bismo živjeli vječno. A to je moguće samo i jedino ako od njega, koji jedini ima vječni život u sebi, vječno primamo vječni život u prijateljstvu i ljubavi s njim. Stvorio nas je za sebe i bez njega ne možemo biti sretni, pa je zato on žalostan i razočaran kad smo mi nesretni i nezadovoljni, a takvi smo sve dok nismo u prvom prijateljstvu, ljubavi, zahvalnosti i blizini s njim.
Zašto nismo osjetili da smo od Boga primili u životu mnoga dobra, pa onda ni mi nismo spremni njemu uzvratiti velikim i lijepim darom za rođendan? Može biti iz nekoliko razloga zašto nismo osjetili velika dobročinstva Božja: nismo dobro pazili u svome životu i previdjeli smo mnogo njegovih darova (iako smo svašta primili, nismo to prepoznali kao njegov izravni dar, nego smo to drugačije doživjeli ili protumačili); možda smo doživjeli mnogo zla u životu i od mnoštva oblaka i oluja, teških situacija i velikih patnji u životu, zaboravili smo na Božja dobročinstva, odnosno toliko smo se usredotočili na svoje patnje, gubitke, duševne boli zbog smrti dragih i bliskih nam osoba, zbog naših teških bolesti i bolova, zbog našeg siromaštva i raznih poniženja koja smo prošli u životu i u obitelji i na poslu, da zbog te koncentracije samo na negativno i bolno, samo na oblačno, mračno i teško, ne vidimo ono lijepo ili mislimo da to lijepo ni izdaleka ne uravnotežuje ono loše što smo prošli. Možda nam nikad dosta nije, možda smo mrzovoljni po karakteru, možda je u nama greška, a ne u Bogu? Ne možemo u jednoj kratkoj propovjedi sve dokučiti i izreći. Možda smo od Boga očekivali krive darove, pa smo se razočarali kad ih nismo primili. Kao da bismo mi svakome tko nas nešto zatraži, dali drage volje to što nas traži, samo zato što nas traži! Mi ni jedni prema drugima nismo baš previše zahvalni, darežljivi i dobri, čak i svojim vlastitim obiteljima, čak i u situacijama gdje smo iskusili, doživjeli i uvidjeli dobrotu svojih bližnjih.
Pa ipak, na današnji dan kad slavimo rođenje svojega Spasitelja, pozivam vas da darujete nešto lijepo, veliko i vrijedno slavljeniku koji slavi svoj rođendan. Neka to bude odluka da ćemo mu se svaki dan obratiti s nekoliko riječi prije spavanja, da ćemo s njim redovito razgovarati, neka to bude odluka da ćemo mu doći u goste, ako ne svaki tjedan, a onda barem jedno ili dva puta mjesečno. Neka to bude odluka da ćemo mu barem darovati nešto materijalno, kao znak naše žrtve, požrtvovnosti, zahvalnosti i poštovanja, ako već nismo u stanju darovati svoje vrijeme i svoju prisutnost u njegovoj kući. Odlučimo da ćemo dati, na primjer na blagoslovu kuće, veliku milostinju ili posebno veliki dar za crkvu ili župu. Sjetimo se da kad ne znamo što bismo nekome dali za rođendan, onda često jednostavno napišemo kakvu čestitku i kuvertu stavimo nešto novaca, pa nek si slavljenik sam kupi što mu je najdraže. Jednako tako možemo od svojega rada, od svojega vremena i truda, od svoje zarade, od svojega posjeda, vlasništva, od onoga što smo stekli svojim snagama, zalaganjem, svojim životom, možemo od toga nešto prikazati, žrtvovati, darovati kao znak dobre volje. Jedino moramo paziti da s Bogom ne pokušamo trgovati, da ga ne pokušamo podmiti jer Bog ne želi nešto naše, nepto od nas, nego želi nas, naše vrijeme, našu pažnju, naše osjećaje, naše misli i odluke. Možemo i trebamo krenuti od materijalnih i vanjskih znakova kao što je velika milostinja ili dar za crkvu, ali ipak s vremenom moramo doći do osobnog zajedništva, prijateljstva, blizine, osjećajne povezanosti s osobom Isusa Krista koji se danas rodio za nas i za naše spasenje da nama i svima našima bude dobro i da prispijemo u raj.
Amen.
