Nedjelja, 22. 9. 2024., DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Draga braćo i sestre! I prošle nedjelje smo imali slično evanđelje. Naime, prošle nedjelje nam je evanđelist Marko prenio događaj kod Cezareje Filipove, jednoga grada u tadašnjoj svetoj zemlji, kad je Isus počeo svoje učenike „poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše”. A onda ga je „Petar uze[o] u stranu i poče[o] odvraćati“ jer nije razumio smisao toga Isusova proročanstva. Naime, razumio je riječi jer je Isus govorio aramejski, kojim su se svi služili, ali nije razumio zašto Isus mora mnogo pretrpjeti i zašto ga glavari svećenički i pismoznanci moraju odbaciti, a nadasve nije shvaćao zašto Isus mora na teški način umrijeti, tj. biti ubijen te nakon tri dana uskrsnuti. Ja sam vam to prošle nedjeljne objasnio, pa vi sada to znate, zar ne? Sjećate se sigurno svega što sam vam ispričao, jer je to najvažnije u našoj kršćanskoj vjeri. I da vam sad podijelim pismeni ispit iz ovoga gradiva, svi biste ispravno odgovorili na pitanje: Zašto je Isus trebao mnogo pretrpjeti, biti odbačen od glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti? Hoćemo li probati?

Ma ne, nećemo. Pa nismo u školi, nego u crkvi. Ovdje se ne pišu pismeni ispiti, a osobito ne bez najave i to s ovako teškim pitanjem, zar ne? Prije mnogo godina mi je jedna profesorica rekla nakon jedne svete mise koju sam predvodio: Velečasni, nemojte tako teško i zahtjevno propovijedati. Mi smo došli u crkvu da pustimo mozak na pašu, a ne da se mučimo i naprežemo da razumijemo Vaše propovijedi! Bila je to moja razrednica iz gimnazije koja mi je predavala matematiku! Prava se našla reći ovakvu primjedbu! Nek’ se samo sjeti na što su ličili njezini satovi u razredu i koliko smo mi morali naprezati mozak da shvatimo njezina predavanja o linearnoj algebri i analitičkoj geometriji, na primjer!

Dakle, nakon što je Isus svojim učenicima prvi put objavio kako „Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“, evo ga opet, k’o papagaj i danas: „Isus … poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati“. I učenici opet k’o ptičice bez mozga: „ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati“. Pa, da su ga pitali, on bi im objasnio. No, umjesto da ga pitaju to što im nije bilo jasno, oni su se zabavljali svojim razonodama: „među sobom razgovarahu o tome tko je najveći“. Eto tako, to je bilo zanimljivije: tko je najveći. Za ljude se kažu da su visoki, a za magarce da su veliki, pa je tako rasprava o tome tko je najveći, u stvari rasprava tko je najveći – magarac. Ne znamo jesu li se složili. Nakon što je prošle nedjelje Isus rekao Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“, on si je valjda umislio da je najveći među apostolima. Možda ga je u tome podupro njegov brat Andrija, a možda su se usprotivila tome druga dva brata: Ivan i Jakov koji su poslije izričito od Isusa tražili da im dodijeli posebna mjesta: da mu u njegovom kraljevstvu sjednu jedan zdesna, a drugi slijeva. To jest da njih dvojica budu najveći i najvažniji među apostolima, ma što među apostolima, među svim ljudima: da Mesiji, Pomazaniku i Spasitelju svijeta, Sinu Božjemu oni sjede jedan zdesna a drugi slijeva. Ne znamo koji bi bio slijeva, a koji zdesna jer je onaj zdesna važniji od onoga slijeva, pa ne znamo ni to da li bi se njih dvojica složili koji bi bio slijeva, a koji zdesna, ili bi se mijenjali: jedan bi tjedan Jakov bio zdesna, a drugi tjedan onda Ivan. Ili nekako drugačije?

Pustimo sad puste priče i vratimo se evanđelju. Isus je na kraju objasnio svojim apostolima zašto se »Sin Čovječji predaje u ruke ljudima. [Zašto će ga] ubit[i], [i zašto] će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No, objasnio je to u prispodobi o vinogradarima ubojicama, pa opet treba tumačenje te prispodobe. Na kraju je trebao doći Duh Sveti s neba i poučiti apostole svoj istini kako bi se prisjetili svega što im je Isus govorio i čemu ih je poučavao, da to shvate na ispravni način i da to zapamte, a nadasve da to i – prihvate, da se prestanu protiviti kao sveti Petar koji je prošle nedjelje Isusa odvraćao od muke i smrti i da se prestanu rastresati posve nevažnim stvarima kao što je pitanje: Tko je od njih najveći. Naime, na ovome svijetu, kaže jedan veliki Crkveni teolog, neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio. Ni mi se ne smijemo rastresati glupim i nevažnim stvarima, trošiti vrijeme na ispraznosti, a da nam promakne ono najvažnije, ono što je Marija, sestra Martina izabrala, a što joj se neće oduzeti. Što je to? Pa, Bog osobno, prijateljstvo s njim i naša preobrazba u Boga, naše pobožanstvenjenje sa svim što taj proces pobožanstvenjenja nosi sa sobom.

Kako smo i prošle i ove nedjelje čuli istu Isusovu pouku apostolima, možemo ponoviti što sam ja to propovijedao prošle nedjelje. Evo, da utvrdimo gradivo: Zašto je Isus trebao mnogo pretrpjeti, biti ubijen i nakon tri dana uskrsnuti? Zato što je Bog stvorio čovjeka za sebe i Bog mora dati čovjeku samoga sebe ako hoće čovjeka spasiti, ako ga želi usrećiti zauvijek i dovesti u raj, jer se raj i sastoji od osobnog prijateljstva i zajedništva s Bogom. Bog je sebe i darovao prvim ljudima, Adamu i Evi, kad ih je stvorio jer je u njihove duše udahnuo i Duha Svetoga, treću božansku osobu. Međutim, Adam i Eva nisu vjerovali u ljubav koju Bog ima prema njima, nisu vjerovali da će im Bog zauvijek iz dana u dan darivati sve što im treba za sreću, zdravlje i život, pa su pokušali ukrasti vječni život, vječno zdravlje i vječnu sreću od Boga, a time su pokvarili ili prekinuli prijateljstvo s Bogom i potjerali Duha Svetoga iz svoje duše. Tu prazninu ili odsutnost Duha Svetoga su prenijeli svim svojim potomcima, svim ljudima, koji se bez Duha Svetoga ne mogu spasiti, tj. bez Duha Svetoga ne mogu ući u raj. Stoga je Bog poslao na ovaj svijet svojega Sina, Isusa Krista da on ljudima daruje samoga sebe kao izvor Duha Svetoga.

Isus je sebe doslovno predao ljudima u ruke na Veliki četvrtak navečer, a ljudi su ga ubili jer nisu htjeli primiti Duha Svetoga na dar, nego su, kao i Adam i Eva, pokušali ukrasti od Isusa toga Duha Svetoga, taj vječni i božanski život. Zašto su ljudi pokušali ukrasti život vječni umjesto da ga primaju na dar? Jer nisu htjeli biti ovisni o Bogu, jer nisu htjeli biti zahvalni Bogu, jer su htjeli raditi što hoće, bez poštivanja Boga i njegovih zapovijedi, a da istovremeno imaju vječnu sreću i vječni život. Naime, kad bi vječni život primali na dar od Boga, onda bi morali Boga poštivati i vršiti Božje zapovijedi, a ako ukradu i na silu otmu život vječni od Boga, onda ne moraju Bogu polagati račune niti ga poštivati, nego mogu raditi što hoće.

Stoga, da bi ukrali od Isusa život vječni, da bi od njega oteli Duha Svetoga, odlučili su ga ubiti, a prije toga još i mučiti. Kako nije imao drugoga načina ljude spasiti nego im dati samoga sebe, Isus je sebe doslovno predao ljudima u ruke i prihvatio da ljudi s njim rade što hoće. Kad su ga ubili i pokopali, onda više nisu imali ništa više što bi mogli s njim napraviti nego su zatvorili i zapečatili grob i postavili stražare da ne bi apostoli ukrali tijelo Isusovo. Zato je Isus morao mnogo trpjeti i biti ubijen. Samo tako se je mogao ljudima dati do kraja. A onda je treći dan uskrsnuo, a to znači oživio i preobrazio se u vječno i besmrtno tijelo te je postao izvor života vječnoga i Duha Svetoga za sve one ljude koji se obrate od svojih grijeha i koji se pokaju za svoje grijehe te odluče poštivati Boga i njegove zapovijedi. Jesmo li sad sve zapamtili i je li nam sad sve jasno? Samo moramo po tome živjeti!

Amen.