Draga braćo i sestre!
Današnje evanđelje nam pruža mogućnost da u površnom tumačenju upadnemo u veliku zamku u koju su se ulovili mnogi propovjednici u posljednjih šezdeset godina, od Drugoga vatikanskog sabora do danas. Naime, mnogi biskupi i kardinali, pa onda i mnogi profesori teologije, a onda na kraju i mnogi studenti koji su slušali predavanja tih profesora, pa su postali svećenici, župnici, redovnici, propovjednici… svi su oni slijedili sličnu jednostranu liniju koja je naglašavala da je Bog samo milosrđe i dobrota, da je Bog beskrajno strpljiv, da nas Bog bezuvjetno ljubi takve kakvi jesmo, da nam stalno prašta i da je uvijek spreman na oproštenje. Posve su zanemarili činjenicu da je Bog ne samo ljubav, strpljivost, dobrota, blagohotnost, popustljivost, praštanje, milosrđe i velikodušnost, nego i istina, pravda, neumoljivost i nepopustljivost prema zlu, prama grijehu i prema svakoj podlosti ili licemjerju, pohlepi, magiji i slično.
Bog je, prema tim sladunjavim propovjednicima koji se nikome ne žele zamjeriti i koji žele biti pastoralno razboriti, koji ne žele nikoga uvrijediti i koji ne žele nikoga potjerati iz crkve krutim i prijetećim stavovima, Bog je prema njima, sama blagost i milosrđe, uvijek prašta i ljubi, nikad ne kažnjava i nikoga ne osuđuje. Ljubi nas i prihvaća bezuvjetno, takve kakvi jesmo. A to nije istina.
Kao da takvi propovjednici, teolozi i biskupi i kardinali nisu nikad čitali Ivanovo ili neko drugo evanđelje. Pa u najuzvišenijem dijelu Ivanovog evanđelja stoji uvjetna rečenica: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati, pa će i Otac moj ljubiti vas i k vama ćemo doći i kod vas se nastaniti. Ova rečenica, izuzetno uzvišena i svečana, vrlo vrijedna i značajna, za nas ljude jako dragocjena i puna obećanja, počinje veznikom “ako”. A taj veznik izriče uvjet. Postoji uvjet da nas Bog ljubi, da osobno dođe k nama i da se osobno nastani u našoj duši. A taj uvjet je da mi ljubimo njega i da zapovijedi njegove poštujemo, to jest vršimo, da slušamo Boga, to jest da poslušno postupamo po onome što on od nas traži, što nam nalaže ili da izbjegavamo ono što zabranjuje.
Reći da nas Bog beuzvjetno ljubi i da nas ljubi takve kakvi jesmo, znači dovoditi ljude u zabludu da se ne moraju mijenjati i popravljati ako čine grijeh. Mogu ostati u grijehu, Bog će ionako sve oprostiti, svi mogu ostati zacementirani u svojem zlu, Bog nas ionako ljubi takve kakvi jesmo. Međutim, istina je da nas Bog ljubi unatoč tome što smo grešni, a ne zato što smo grešni ili bez obzira jesmo li grešni ili nismo. Ovo su tri posve različite stvari. Ako nas Bog ljubi unatoč tome što smo grešni, onda znači da Bog očekuje da se popravimo, promijenimo, poboljšamo, obratimo i da prestanemo biti grešni. Ženi grešnici koju su mu farizeji doveli da ga iskušaju pa da ga mogu pred rimskom civilnom ili židovskom vjerskom vlašću optužiti, Isus je rekao na kraju: Ni ja te ne osuđujem. I onda tu nije točka, nego zarez iza kojega slijedi drugi dio rečenice: idi, i od sada nemoj više griješiti. Ili onom uzetom, hromom čovjeku kojega je ozdravio u Hramu, Isus je nakon ozdravljenja, rekao: Eto, ozravio si. Od sada nemoj više griješiti da te što gorega ne snađe!. Dobili su oboje oproštenje, ali uz uvjet: da ne ponavljaju grijeha! A to nije bezuvjetna ljubav, bezujetno praštanje u nedogled ili bezuvjetno milosrđe.
Po proroku Jeremiji Bog je objavio, jednom za svagda, a pametnom čovjeku je dosta jedamput reći: “7Ovo je riječ što dođe Jeremiji od Gospodina: (2) “Stani pred vrata Doma Jahvina, objavi ondje ovu riječ. Reci: Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. (3) Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: ‘Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. [Evo opet uvjeta: ako popravite, tj. promijenite iz zla u dobro svoje ponašanje i postupke, svoje puteve i djela, onda ću biti s vama i činiti vam dobro!] (4) Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ (5) Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, (6) ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – (7) boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek. [Imamo četiri puta ponovljen veznik AKO, a to su četiri uvjeta! Pa kako nas onda Bog ljubi bezuvjetno???] (8) Ali se vi uzdate u lažne i beskorisne riječi! (9) Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, (10) a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: ‘Spašeni smo!’ i da nakon toga opet činite nedjela i opačine? [Ne može se unedogled ponavljati grijeh i onda iz Boga raditi budalu govoreći da će on sve ionako oprostiti i sve će biti dobro, nikada nas neće kazniti jer je dosta da se formalno ispovijedimo, da se riječima naizvana pokajemo, a bez stvarne volje za popravkom, obraćenjem, promjenom, mržnjom na grijeh i bez odluke da nećemo više griješiti. Takva ispovijed je nevaljana, isprazna i nevrijedna. Nema magijskog spasenja. Nije dosta “ispovijediti se”, tj. izgovoriti grijehe i napamet naučenu formulu kajanja: Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro… Jer po drugom proroku, Izaiji, Bog kaže da ga podli i zli narod samo usnama časti, a da je srce toga naroda daleko od Boga i da takvu situaciju Bog ne želi i ne podnosi: “(13) Jahve reče: “Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba, (14) zato ću, evo, i dalje čudno postupati s ovim narodom – čudno i prečudno: i propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika.”(Iz 29)”] [I nastavlja Bog po Jeremiji proroku:] (11) Zar je Dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička? Ali ja dobro vidim” – riječ je Jahvina. (12) “Pođite, dakle, na moje mjesto koje je u Šilu, gdje nekoć nastanih ime svoje, i pogledajte što od njega učinih zbog opačina naroda svoga izraelskoga. (13) Kako činite sva ona ista nedjela – riječ je Jahvina – i premda vas neumorno opominjem, vi ne slušate, a kad vas zovem, vi se ne odazivate: (14) od ovoga Doma što se zove mojim imenom, u koje se vi uzdate, i od ovoga mjesta što ga dadoh vama i ocima vašim učinit ću isto što sam učinio i od Šila. (15) Odbacit ću vas od lica svojega”. Dakle, postoji uvjet: da narod prestane činiti zlo, da prestane griješiti, da prestane činiti nedjela, da pokaže poslušnost ili pokornost prema Bogu, da se odazove Božjem pozivu na popravak, obraćenje, poboljšanje. Ukoliko se taj uvjet ne ispuni, slijedit će posljedice: Bog će odbaciti od svojega lica svoj narod, tj. neće ga više štititi, neće ga pomagati, neće ga braniti. A narod izraelski, odnosno danas kršćani, potpast će onda pod redovite tokove povijesti, a u tim redovitim tokovima povijesti u ovom zlom i zločestom svijetu, veća riba jede manju, snažniji uništavaju slabije… U ovom svijetu postoje skupine moćnih i bogatih, a jako zločestih ljudi koji služe zlim duhovima i koji će napraviti veliku štetu i zlo svima onima koje izravno i izričito ne štititi i ne brani Bog. Jao onima koji nisu u posebnom području posebne Božje obrane i zaštite!
Božja strpljivost s nama i njegovo čekanje da se popravimo i obratimo, da se promijenimo i poboljšamo, da ostavimo zlo i da počnemo činiti dobro, ima određenu mjeru i ne ide u beskraj ili u nedogled. Pa prva Isusova javna riječ prema Markovu evanđelju je upravo ova: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” A onda, ne smijemo zaboraviti onu Isusovu prispodobu o smokvi: “(6) Nato im pripovjedi ovu prispodobu: “Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe (7) pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ (8) A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. (9) Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”
” Isusova riječ: “Ostavi je još ove godine” znači da je Božja strpljivost određena, da ima mjeru. Ona ne iznosi doslovno 365 ili 366 dana, tj. jednu sunčevu godinu ili 13 mjeseci lunarne godine, nego izričaj “ove godine” znači neko ograničeno vrijeme milosti i smilovanja Božjega koje je predviđeno za naš popravak, a ne da utvrdimo i zacementiramo u zlu. Radi se o “godini milosti Gospodnje” koju je Isus došao proglasiti, a koliko će trajati za kojega pojedinca ta “godina”: nekoliko dana, nekoliko tjedana ili mjeseci, nekoliko godina ili desetljeća, ne znamo. To si je Bog zadržao za sebe. Ali to razdoblje će doći svojem kraju, tj. to razdoblje sigurno ima neku svoju mjeru, zato što sve stvari u ovom svijetu imaju svoju mjeru. Kad tad svaki čovjek umre i u času njegove smrti došao je kraj tome razdoblju, toj “godini”, tom “pogodnom vremenu” tom “kairosu”, a ne “kronosu”, ne neutralnom fizikalnom vremenu koje se mjeri sekundama i minutama. Bog sa svojim može raditi što hoće i nitko ga ne može pozivati na red zašto je nekome dao više fizikalnog vremena “kronosa” (dana, sati, minuta ili sekundi), a nekome manje.
Međutim, Bog je svakom sigurno dao dovoljno “kairosa” (to je grčki izraz za tako zvano povoljno vrijeme ili sretni trenutak), a to znači dovoljno prilikā ili prigodā za spasenje, za popravak, za obraćenje, za ostavljanje zla i početak činjenja dobra.
Međutim, mnogi ljudi ne odgovaraju ni na pozitivne ni na negativne poticaje Božje. Kad se nekom zločincu ili grešniku dogodi neko iznenadno i nezasluženo dobro, veliki neki dobitak ili izbjegavanje velike i teške nesreće ili tragedije (ozdravljenje, preživljenje teške prometne nesreće ili kakvog drugog zla), onda je svima, pa i takvima jasno u srcu i savjesti da je to neki poziv ili znak da se promjene jer takvi kakvi jesu nisu zaslužili toliku dobrotu, No, savjest ogrezla u zlu i otupjela, duša do korijena trula i podla obijesno će uzeti to dobročinstvo “zdravo za gotovo”, kao da na to ima nekakvo “prirodno pravo” ili da se to “samo po sebi podrazumijeva”, ili će bezumno reći da se radi “o slijepoj sudbini”, o “zvijezdama ili dobrom horoskopu”, pa će nastaviti po svome. Kad se nekome dogodi velika tragedija ili neko zlo (iznenadni i teški ili nepravedni gubitak bliskog člana obitelji, gubitak posla, velikog imanja, osobnog zdravlja i slično), i opet ljudsko srce može ostati tvrdo i nepomično u svojoj zločestoći. Međutim, kad jednom svemu dođe kraj i kad nastupi smrt, a nakon nje i osobni, pojedinačni ili partikularni sud Božji nad životom i svim djelima, riječima, mislima i propustima te osobe, onda nema više priziva ili prigovora Bogu: nisi mi dao dovoljno vremena ili prigoda da se popravim, nisam znao ili znala da je to što činim tako zlo, pa drugi su me prisilili ili nagovarali, zaveli ili naveli, pa krivi su roditelji koji su me loše odgajali, ili teško djetinjstvo ili društvene okolnosti, ili izvorni grijeh, ili đavli koji su me napastovali… Ali ništa od toga nije istina. Jasno je da je svaki čovjek do neke mjere uvjetovan i posljedicama izvornoga grijeha, nesavršenim odgojem svojih roditelja, lošim primjerima ili utjecajem vršnjaka ili okoline, lošim primjerima i zlim životnim iskustvima, ali u svim ovim uvjetovanostima, u svim ovim vanjskim uplivima, ostaje nam uvijek, ako smo psihički normalni ili zdravi, određena margina ili prostor našeg slobodnog izbora. Ispočetka života, doslovno, u djetinjstvu, još imamo slobodu, koja je moć izabiranja dobra ili moć odnosno vlast da se opredijelimo za dobro. No, što više griješimo, to više gubimo moć ili snagu odabirati dobro jer tko čini grijeh, rob je grijeha, kaže Isus u Ivanovom evanđelju. I istinito i dobro kaže. Nakon nekog vremena što čovjek ponavlja grijehe, izgubi snagu opredijeliti se za dobro. Uvijek nam ostaje slobodni izbor (izabrati dobro ili zlo, izabrati lijevo ili desno, nešto učiniti ili ne učiniti tj. odustati, ukrasti ili ne ukrasti, učiniti preljub ili ne prevariti bračnog druga, osvetiti se ili prepustiti osvetu Bogu…) ali ako nemamo snage izabrati dobro, onda – unatoč slobodnom izboru, kad se nađemo u bližoj prigodi za grijeh, činimo zlo. Nama se čini kao po nekoj prisili, ali pred Bogom smo odgovorni. Kad pred alkoholičara koji se godinama prepuštao čašici pa vremenom i flašici žestokog pića stavite litru i štamprlek, zar neće potegnuti? I toliko će piti dok ne iskapi i zadnju kap iz boce. Kad pred narkomana stavite vrećicu s drogom, zar neće posegnuti za njom? A svaki put ima slobodni izbor: drogirati se ili ne, urokati se ili odustati. Kad pred ovisnika o pornografiji stavite pametni telefon, tablet, prijenosno ili stolno računalo, zar neće posjetiti pornografski site? Svaka ovisnost je ista, svaka navezanost je ista. U duhu, odnosno duši, ali i tijelu, osobito u ljudskom mozgu, događaju se promjene koje mi ispočetka ne vidimo i ne primjećujemo, ali za koje smo osobno odgovorni, a onda kad se više ne možemo oduprijeti jer je nastupila fizička i psihička ovisnost (kad su se u mozgu toliko povezali neuroni, tj. živčane stanice da tvore već na magnetskoj rezonanci vidljive ožiljke i putove ili niti povezanosti), onda je kasno izgovarati se da smo samo “robovi navike”, da onako, iz navike opsujemo, nekoga pretučemo (ženu ili djecu kod kuće, navijače negdje oko stadiona, nekoga tko nam se nađe na putu u nekom narodnjačkom klubu… da malo drpimo sa strane kad nam se ukaže prilika… da se izvan braka malo pomazimo radi promjene i zabave…
Moramo razumjeti da je Isus jako ozbiljno rekao da će mjerom kojom mi mjerimo, nama biti za uzvrat mjereno i da ćemo sudom kojim mi budemo sudili, nama za uzvrat biti suđeno. Možemo se protiv toga buniti koliko hoćemo, ali to je Božji stav, i on će svoju volju provesti. Ne moramo to razumjeti ili se s time slagati, ali Bog je Gospodar i on sa svojim može raditi što hoće i on će svoje provesti. Stoga, sladunjavo i slatkorječivo ponavljati da će sve biti dobro, da je Bog toliko dobar i dobrostiv, milosrdan i blag da neće nikoga poslati u pakao, da neće nikoga ničim nikada kazniti, da ćemo svi na kraju dospjeti u raj, da možemo raditi sve što hoćemo i da će jeftino proći… jednostavno nije istina i vrlo je pogubno. Nema jeftinoga ili besplatnoga grijeha. Ako Isus i sve naše štete poravna, ako on i preuzme na sebe popravak naših grijeha i propusta, mi ćemo to znati, i nama će pred njim biti jako neugodno jer smo ga “prisilili” da za nama pomeće naše smeće, da za nama pere zmazane tanjure koje smo ostavili za sobom jako komotno, tj. ako nas želi spasiti unatoč naših grijeha, mora zadovoljiti za štete prouzročene našim grijesima, a kad vidimo što smo mu sve natovarili na vrat i koliko je izmeta morao progutati da bi nas očistio i osposobio za ulazak u raj, e onda će nam stvarno biti neugodno i jako će nas biti sram pred njim i pred anđelima i pred svecima. I neće nam pasti na pamet da bismo prišli vratima raja dok se u čistilištu ne pročistimo od svojih krivnji, nesavršenosti, grijeha i zala. Onda će nam stvarno biti žao i jako ćemo se kajati za sve svoje propuste i grijehe. Međutim, kaže sv. Katarina Đenovska: Kad bi samo i jedino kajanje bilo dovoljno da dušu očisti i pročisti da postane sposobna za ulazak u raj, svaka bi se duša odmah na početku čistilišta očistili i osposobila za nebo. Ali jao! Kajanje i žaljenje za grijehe, sâmo nije dovoljno da se duša pročisti. Naša kajanja i žaljenja u čistilištu bit će tako jaka da će predstavljati veliki izvor patnje u našem čistilištu, ali za proces duhovnoga pročišćenja, pobožanstvenjenja, preobrazbe u svjetlo, dobrotu, poniznost, ljubav i milosrđe Božje, u njegovu pravednost, istinu, ljepotu i savršenstvo, potrebno je mnogo više od našega kajanja ili žaljenja za grijehe. To kajanje i žaljenje je neophodno i to je uvjet koji je nuždan za naše pročišćenje, ali nije ujedno i dovoljan. Matematički rečeno, kajanje i žaljenje implicira naše spasenje, ali nije mu ujedno i ekvivalentno. Nemamo sad vremena tumačiti koji je to uvjet za koji vrijedi tvrdnja da ako i samo ako je ispunjen taj uvjet, mi ulazimo u raj, tj. koja je to ekvivalencija, matematički govoreno, koja odgovra našem prelasku rajskoga praga. Ako nekoga baš zanima, može si pročitati knjižicu sv. Katarine Đenovske: “Rasprava o čistilištu” ili knjižicu sv. Ivana od Križa: “Živi plamen ljubavi”. Ili može doći k meni na nekoliko duhovnih razgovora i na duhovno vodstvo, pa će mu nakon nekoliko mjeseci biti sve jasno.
Pojednostavljivati stvari i naivno govoriti da svima sve moramo uvijek i bezuvjetno oprostiti, da brata treba tek opomenuti, pa pred svjednocima blago i obazrivo potaknuti, pa pred Crkvom oprezno pozvati na obraćenje i popravak, ili da moramo sedamdeset puta sedam, a to znači uvijek i bezuvjetno praštati… to jednostavno nije tako jer tako ni Bog s nama ne postupa niti će postupati. Moramo čitati sva evanđelja i sve u evanđeljima, A kod Luke piše nešto što kod drugih evanđelista ne piše. Kod Luke piše ovako: “Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. (4) Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.” ” Što primjećujemo? Opet onaj famozni AKO. Opet neki uvjet. Koji? Ako se sadam puta obrati tebi… Ali, ako se nijednom ne obrati, ako se ne popravi, ako se ne promijeni, ako se samo pravi da će se promijeniti, ako nije iskren, ako stalno laže, ako u nedogled obećava a nikad ništa stvarno ne poduzme, onda nema praštanja. Što će svaki ovisnik učiniti? Lagati, muljati, manipuirati, ponavljati svoj alkoholizam, narkomaniju, ovisnost o pornografiji, kocki, kartanju, kladionici, preljubu, krađi… Potrebno je mnogo toga, a potrebno je i mnogo vremena i napora, snage i ulaganja da se ovisnost, da se robovanje bilo kojem grijehu ispravi, iskorijeni i da čovjek ozdravi. Nitko ne može spasiti samoga sebe. Ni bolnice, ni psihijatrije, ni grupe za pomoć ili samopoć, ni jednostavno neka mlaka jednokratna “dobra odluka” da se promijenimo, nije dovoljna. Nije dovoljna čak ni jedna iskrena i dobra sakramentalna ispovijed. Potrebno je aktivno i pasivno pročišćenje osjeta i duha, tj. asketski i mistični put opisan u djelima kršćanskih mistika, potreban je proces pobožanstvenjenja koji samo Duh Sveti ostvaruje u čovjeku tijekom nekoliko godina. A o tom procesu, nekom drugom prilikom.
Za danas završimo time da shvatimo da su stvari složenije i zahtjevnije nego se na prvi pogled čine i da nijednom duhovnom problemu ne možemo pristupiti pojednostavljivanjem i prečacima jer ćemo završiti jako u krivo. Molimo Boga da nas prosvijetli i da nam pošalje nekoga na životni put koji će nam pomoći da ne zalutamo i da sretno prispijemo u sigurnu luku spasa.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu
Nedjelja, 10. 9. 2023., DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
