Nedjelja, 19. 05. 2024., PEDESETNICA. DUHOVI Svetkovina
ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Draga braćo i sestre!

         Silaskom Duha Svetoga na apostole i ostale Kristove učenike dovršeno je i izvršeno je Kristovo djelo spasenja. Naime, da bi Bog Otac ljudima poslao u njihove duše Duha Svetoga, bilo je potrebno da se Isus daruje nama i da se daruje ili žrtvuje Ocu na Veliki petak i da uskrsne na Uskrs te da tako postane izvorom Duha Svetoga za čovječanstvo, onoga istoga Duha Svetoga kojega su po izvornom ili istočnom grijehu Adam i Eva potjerali iz svojih duša, a onda nisu svojim potomcima mogli prenijeti ono što sami nisu imali.

         Tako se nakon Adama i Eve svaki čovjek rađa u stanju nedostatka Duha Svetoga, tj. u stanju proizvedenoga izvornoga grijeha, pa nema svjetla ni snage činiti dobro prema Božjoj volji i rasporedbi, nema božanskoga života vječnoga u sebi i nema nadahnuća da povjeruje i da vjeruje u ljubav koju Bog ima prema nama, a kad čovjek ne vjeruje u ljubav Božju prema nama, onda čovjek nastoji spasiti samoga sebe, tj. počinje si gramzljivo, pohlepno, posesivno, grabežljivo i požudno ukrasti, oteti, priskrbiti, nagomilati ili steći užitke, posjede, stvari, vlasti, moći i razne druge stvarnosti za koje je uvjeren da će mu osigurati vječnu i beskrajnu sreću i blaženstvo. A taj grabež ili ta pohlepa uvijek idu preko leđa naših bližnjih ili na račun ovoga svijeta i naših bližnjih, pa tako to nastojanje da spasi samoga sebe, koje zovemo osobnim grijehom, izaziva patnju, trpljenje, bol, nepravdu, štetu, poniženje i zlo našim bližnjima, a izaziva i nezadovoljstvo, odbojnost, gnušanje, odvratnost i žalost, razočarenje, tugu, bijes i kaznu.

         Postoji u latinskom jeziku, kojim se Crkva služila od svojih početaka pa sve do danas jedna riječ koja označuje i sam grijeh i Božji osjećaj prema grijehu, osobito prema teškim, smrtnim ili u nebo vapijućim grijesima koji se počinjaju kad nema Duha Svetoga u duši čovjeka ili kad čovjek namjerno ne surađuje s Duhom Svetim i zanemaruje njegovu prisutnost i nadahnuća. Taj pojam je “abominatio”. Kao i druge riječi slične deklinacije, i ovu bismo pohrvatili i rekli da je to abominacija. Značenje je te riječi duboki prezir, odbacivanje, stvar, osoba ili djelo koje izaziva jezu, odbojnost, odvratnost, gađenje i slično. Dolazi od prijedloga ab = od i imenice omen, ominis = zlokoban znak ili predznak, nagovještaj, zloslutnost. Abominacija je odvratno ili gadno djelo koje dolazi od neke zloslutne stvarnosti koja nagovješćuje nesreću, propast, nevolju i slično. Tako u Knjizi levitskog zakona imamo u 18. poglavlju redak 22. koji kaže: „Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ Riječ grozota je prijevod za abominaciju: krajnju odbojnost ili odvratnost, odnosno posebno težak grijeh. Dakle, grijeh istospolnih odnosa je primjer za posebno odbojan, mrzak ili odvratan grijeh. Kome je odbojan ili grozan? Pa, Bogu koji je izdao ovu zapovijed u Levitskom zakoniku, a onda i svima onima koji žive i djeluju u istom duhu ili u istom ozračju, u istom osjećanju, razmišljanju i istoj duhovnosti kao i Bog. Tko su oni koji se nalaze u istom duhu ili mentalitetu u kojem se nalazi Bog? To su oni koji imaju Duha Svetoga, istoga Duha koji nadahnjuje Oca i Sina, koji proizlazi iz Oca i Sina, to su anđeli i ljudi u kojima prebiva Duh Sveti i koji toga Duha poštuju, vole, slušaju i njemu se pokoravaju, vjeruju njegovim nadahnućima, prosvjetljenjima, njegovim proplamsajima, ako se hoćemo poetski i simbolički izraziti. Postoje u Bibliji i drugi primjeri za abominaciju ili posebno teške i Bogu mrske i odbojne grijehe. Ne možemo sve ovdje nabrajati i tumačiti, ali se možemo osvrnuti na dva grijeha na koja je Isus posebno upozorio svoje učenike. Prvi grijeh je grijeh pohlepe kad je rekao učenicima:    „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ (Lk 12,15). A drugi grijeh je grijeh licemjerja: „Kad se uto skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja“ (Lk 12,1).

         Dakle, postoji djelovanje u Duhu Svetome i postoji djelovanje koje je suprotno nadahnućima i prosvjetljenjima Duha Svetoga, suprotno Božjoj volji, njegovoj osobnosti, njegovoj duhovnosti, njegovom karakteru, možemo tako reći. Jer, koliko god da je Bog beskonačan, neograničen, sveobuhvatan i univerzalan, on je ipak u prvom redu dobar, istinit, blagohotan, ponizan, skroman, krotak, popustljiv, strpljiv, pravedan, pun ljubavi, svjetla, slobode, slave, znanja, moći, gibljivosti, stvarateljstva, novine i još nekih stvarnosti koje možemo dokučiti iz objave koju nam je dao o sebi.

         Tako u današnjem drugom čitanju imamo nekoliko stvarnosti koje su u skladu s Duhom Svetim i po kojima bismo se i mi morali ispitati i ravnati. Objava Božja nam kaže koji su to plodovi Duha Svetoga koji su prisutni u životima i djelovanju onih ljudi koji su podložni ili pokorni Duhu Svetom, koji vjeruju njegovim nadahnućima i djeluju po prosvjetljenjima i osnaženjima Duha Svetoga. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

         Prvi plod Duha Svetoga u ljudskom životu je ljubav. Kakva ljubav? Čista, božanska, nesebična i neproračunata. O toj ljubavi nam isto tako govori objava Božja jer su ljudi skloni tumačiti i shvaćati ljubav i druge stvari na način kako njima i njihovoj grešnosti odgovara, dakle: krivo i suprotno ili različito od shvaćanja Božjega. U Prvoj poslanici Korinćanima nalazimo pojašnjenje prave ljubavi koja je plod Duha Svetoga: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“

         Mnoge od ovih hrvatskih riječi su dobar i dobro promišljen prijevod izvornoga teksta Svetoga pisma koji je pisan na grčkom. Nećemo ovdje cjepidlačiti ili tjerati mak na konac za svaki pojedini izraz. Nastojat ćemo za svoj život razumjeti po nekom zdravom razumu i općenitom dobrom osjećaju što nam ova pojašnjenja donose. Svi znamo što znači velikodušnost. To je ono što u posljednjih nekoliko godina sve više nestaje u našem hrvatskom društvu i u našoj državi. Kao što nedostaje i dobrostivosti koja je isto tako značajka prave ljubavi. Gdje se to očituje i kako? Posvuda, a osobito u onim djelatnostima koje definiramo kao usluge ili uslužne djelatnosti i u onim zanimanjima koja bi na poseban način morala biti uslužna, suosjećajna i velikodušna i dobrostiva, a to je zdravstvo, medicina, liječništvo, stomatologija, trgovina, sprovodne usluge, duhovne i vjerske usluge, obrtničke usluge kao što su frizeri, pedikeri, vodoinstalateri, automehaničari, električari, građevinari, cvjećari, fizioterapeuti, političari, ugostitelji i svi oni koji bi trebali pružati neke usluge kao što su nastavnici i učitelji, odgojitelji po vrtićima, profesori, suci, advokati, policajci, ma svi redom. Ni za velike novce, ni po nekom poznanstvu ili prijateljskoj ili rodbinskoj vezi ne možete više dobiti ni pravednu ni pravovremenu uslugu, a kamo li velikodušnu, brzu, ekspresnu, dobrostivu, požrtvovnu, popustljivu ili prilagodljivu onomu koji traži uslugu. Svi pružatelji usluga su postali nekako lijeni, komotni, mlaki, ravnodušni prema tražiteljima usluga, pa čak i uskogrudni, pohlepni, nemarni, neodgovorni i nepravedni. Posvuda se naručuje, posvuda se predugo i neopravdano čeka, plaća se previše, ne poštuju se rokovi, dogovori, ugovori, nema sućuti ni obzira. Svi su nekako umorni, preopterećeni, „jednostavno ne stižu“, svi bi pružatelji usluga na neke slobodne dane, lanjske godišnje odmore, neplaćene dane, skraćeno radno vrijeme, redovne godišnje, simpozije, edukacije, susrete, sastanke, savjetovanja, doškolovanja, usavršavanja, marende, pauze, bolovanja, privatne obaveze. I u vrijeme komunizma, pa i prije ulaska u EU, prije korone i prije uvođenja eura bila je praksa da su se spajali neradni dani, praznici, da se tobože nešto odradilo; a onda naravno: od 15. VI. do 15. IX. ništa se nije moglo u Hrvatskoj: svi su suci, doktori, advokati, liječnici, zubari, činovnici po državnim uredima od katastra, gruntovnice do porezne ili matičnih bili na godišnjem, kao da je godišnji trajao tri mjeseca, a svi su se žalili da imaju samo dva tri tjedna u stvari i da moraju po vrućini i zamornom vremenu naporno raditi. Sada, nakon tako zvane pandemije i nakon uvođenja eura, što se kod nas nekako poklopilo, kao da se ovo razdoblje godišnjih od 15. VI. do 15. IX. proteglo na cijelu godinu. Ne možete više doći u frizeraj, sjesti na stolicu za čekanje i pričekati da frizerka završi s mušterijom prije vas i možda još jedom koja je već bila u salonu kad ste ušli. Svuda se naručuje kao daje operacija srca, presađivanje jetre, magnetska rezonancija ili ugovaranje nekog posla od milijun eura i višegodišnjeg angažmana.

         Otvorila se spirala nasilja ili neuslužnosti, neodgovornosti, uskogrudnosti, pohlepe i pomanjkanja dobrostivosti. I oni pružatelji usluga koji su posebno neobazrivi i bešćutni ili bezobzirni prema svojim strankama i tražiteljima usluga, jednako tako nalijeću na bešćutnost i bezobzirnost drugih kad sami nešto traže. Jer i doktori i zubari, i suci i advokati, i nastavnici i trgovci i frizeri i pedikeri i cvjećari i grobari i svećenici i policajci i konobari i kondukteri, svi trebaju nekoga drugoga, nečiju tuđu uslugu, a onda se počinju čuditi kako su to „svi“ postali komotni, lijeni, nemarni, spori, kako se to ne može doći ni za velike novce brzo na red, a ne shvaćaju da se baš u ovo postpandemijsko doba i naše sadašnje vrijeme ostvaruje Isusovo proroštvo iz 24. poglavlja Matejeva evanđelja: „Mnogi će se [s]ada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih“.

         Ovo su samo plodovi odsutnosti Duha Svetoga, plodovi nemara i nebrige za nadahnuća Duha Svetoga. Zar ne vidimo i zar ne osjećamo na svojoj koži i u svojem životu, čim nešto zatražimo, zatrebamo, zamolimo… da je ohladnjela ljubav mnogih… prema nama. Je li ohladnjela i naša ljubav prema drugima? Imamo li nadahnuća, svjetla i snage da mi osobno ljubimo i činimo dobro nekome tko to ne zaslužuje, tko na našu dobrotu nema pravo i od koga mi baš nemamo neposredne koristi? Jesmo li sposobni za neproračunatu, božansku, čistu i nesebičnu ljubav koju nadahnjuje Duh Sveti? Gledamo li na Boga i očekujemo li od njega nagradu i naknadu ili gledamo u krivom smjeru: prema oluji ovoga svijeta, prema bešćutnosti, bezobzirnosti, lijenosti, komociji, ravnodušnosti i uskogrudnosti ovoga svijeta i ljudi koji su prestali biti pravi ljudi, koji više po svojim djelima i postupcima nisu djeca Božja te su izgubili ljudskost?

         Što ćemo više djela napraviti pod nadahnućem Duha Svetoga, to ćemo se prije izbaviti iz ovoga opakoga svijeta i biti s Kristom jer je to mnogo, mnogo bolje.

Amen.