Subota, 2. 11. 2024., Spomen svih vjernika pokojnika
ČITANJA: iz Reda sprovoda: Job 19,1.23-27a; Ps 27,1.4-5.7.8b-9a,13-14; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Draga braćo i sestre!
Nakon jučerašnje svetkovine sviju svetih, danas imamo dušni dan ili spomen svih vjernih mrtvih. Oni koji su već postigli savršenstvo i svetost, nalaze se u raju, u nebu, u vječnom blaženstvu, slavi i uživanju, a to su i neki naši pokojni, bilo preci, bilo rođaci, bilo prijatelji ili dobročinitelji. Ne znamo koji su to točno jer nemamo uvid u stanje duša s onu stranu smrti.

Mnogi naši pokojni još napreduju u procesu pobožanstvenjenja ili usavršenja. Naime, u raju su svi posve ponizni, dobrohotni, velikodušni, uslužni, blagi, dobri, popustljivi, ljubazni, požrtvovni, spremni slušati i razumjeti druge, bez ikakve zavisti, mržnje, srdžbe, umišljenosti ili pohlepe. U potpunom su povjerenju u Boga, zahvalnosti i ljubavi prema njemu i jedni prema drugima. Dok se čovjek ne promijeni u božanski način postojanja i djelovanja, mora se pročišćavati od svake mlakosti, površnosti, ravnodušnosti ili lijenosti prema molitvi, prema razgovoru i komuniciranju s Bogom i mora postati zainteresiran za Božju osobu, za njegov život, za stvari koje su Bogu važne. Duše u čistilištu, kojih se danas spominjemo, prolaze kroz duhovni put pročišćenja i preobrazbe. Moraju se pročistiti od raznih grijeha kao što su praznovjerja ili nevjere ili nepovjerenje u ljubav koju Bog ima prema njima, moraju se pročistiti od svoje mlakosti, nezainteresiranosti za Boga, za njegove misli, odluke, osjećaje i za njegovu osobu, moraju se zainteresirati za Boga i okajati sve svoje zemaljske propuste i grijehe i pogreške. Naime, Bog ima svojih očekivanja od nas; napokon on je za nas učinio velika djela i mnogo se žrtvovao za nas pa očekuje od nas poštovanje, zahvalnost, zainteresiranost za njega i za njegove stvari.

Svaki naš nedolazak na nedjeljnu misu ili svaki naš izostanak s polnoćke, s Božićne mise, s Uskrsne mise, svaki naš nedolazak na misu za blagdan sviju svetih ili Veliku Gospu, Cvjetnicu ili na Veliku subotu, svaki takav naš propust, kao i propust naših bližnjih kojih nema u crkvi na te dane, sve ga to boli, razočarava, rastužuje i žalosti. Kad čovjek umre i nađe se licem u lice s Bogom, pa vidi koliko je boli, razočaranja i tuge nanio Bogu, onda je čovjeka sram i stvarno mu je žao, a ta neugodnost izaziva bol kod čovjeka i to počinje predstavljati dio patnji ili trpljenja u čistilištu. Nadalje, čovjeku je neugodno za svaku psovku koja mu je izletjela s usta, kao i za sve srditosti i nestrpljivosti koje su s tim psovkama povezane. A onda čovjek vidi i sav svoj život, svako svoje djelo, riječ, propust, lijenost ili čin. A vidi i sve ljude i okolnosti oko sebe, no ujedno točno osjeća što su osjećali ljudi kojima je učinio neko dobro ili neko zlo, točno osjeti što su doživjeli ljudi na koje se izderavao, psovao, prijetio ili činio kakvo drugo zlo. Čovjek točno vidi i doživi što su doživljavali i osjećali ljudi s kojima je komunicirao, a sve to gleda pred Bogom i zajedno s Bogom. Što mislite, kako su se osjećali naši pokojnici dok su tako pregledavali svoj život i dok su uviđali što su svojim djelima ili propustima uzrokovali kod drugih i kod Boga? Što ćemo mi osjećati kad se nađemo u takovoj situaciji, a naći ćemo se sigurno, jer svatko će od nas umrijeti i doći ravno pred lice Božje i tamo ćemo vidjeti sav svoj život. Sad dok imamo vremena i mogućnosti, popravimo svoje živote i svoja djela, promijenimo se, ispovijedajmo se, pokajmo se i olakšajmo samima sebi situaciju. Nemojmo opterećivati svoju dušu suvišnim i teškim patnjama, bolima, neugodnostima, sramotom i stidom koji ćemo pred Bogom osjećati i od kojega nećemo imati kamo pobjeći ili se opravdati.

Sveta Katarina Đenovska, koja je imala viđenja čistilišta i opisala ih u djelu Rasprava o čistilištu, napisala je da se svaki čovjek, koji se opredijeli za Boga, naravno kaje za sve loše i grešne stvari u svojem životu, i da bi se rado vratio na zemlju popraviti sve i proživjeti to drugačije, ali kajanje i žaljenje za krivim i neispovjeđenim stvarima ili propustima iz vlastitog života nije dovoljno da se duša očisti od svojih krivnji i od kazni koje su povezane s našim krivnjama, pa duša ostaje u stanju patnje, muke i trpljenja dok ne zadovolji svoj pravednosti Božjoj. Dapače, premda trpi strahovito, duša razumije da je tako pravedno i ispravno, da bolje i ne zaslužuje, te da – iako joj se ne da trpjeti, isto tako razumije da ne može nečista i nepročišćena ili nesavršena ući u nebo. To jednostavno ne bi bilo pravedno i u redu. Sveta Katarina je ispravno napisala u svojem djelu o čistilištu da je vidjela da raj nema vrata, odnosno da je ulaz u nebo stalno otvoren i da tamo može ući tko god hoće, ali da ni jednoj nesavršenoj i nečistoj duši ne pada na pamet ući tamo gdje joj nije mjesto.

Međutim, muka je muka. Bol je bol i trpljenje je uvijek neugodno i odbojno. Stoga duše u čistilištu nastoje svoje usavršenje i pročišćenje proći što brže i jednostavnije. U tom procesu možemo im pomoći mi, a mogu im pomoći i sveci u nebu. Ne postoji nikakva čarobna gumica kojom se mogu brisati ljudski grijesi i štete i nepravde ili propusti koje mi činimo ili su naši pokojni učinili i ostavili za sobom nakon svoje smrti. Sve zlo, nepravde, štete i propusti se moraju popraviti stvarno, nadoknaditi i ispraviti, a svi znamo da je to teško, mučno, naporno. Sve to zahtijeva žrtvu, angažman, uključenost. Ovaj nam je dan poziv da pomognemo dušama u čistilištu, da za njih izmolimo potpuni ili djelomični oprost, ali i da pomognemo i samima sebi. Da počnemo mijenjati svoje ponašanje i postupanje, svoja djela i riječi. Biblija kaže da milostinja pokriva mnoštvo grijeha. Pa dajmo onda milostinju i neki dar za crkvu ili za misije ili za neku plemenitu svrhu po Božjoj volji. Isto tako kaže Biblija da i ljubav pokriva mnoštvo grijeha. Pokažimo prema Bogu ljubav, prijateljstvo, obzirnost, finoću i poštovanje. Dođimo bar jednom mjesečno na misu, osobito na veće blagdane. Pazimo da budemo uslužni, dobri i obazrivi prema svojim bližnjima, uzdržljivi i popustljivi, spremni razumjeti i oprostiti. Pazimo da nam ne protekne vrijeme i ne procuri kroz prste kao voda ili pijesak koji ne možemo zadržati. Nemojmo se dovesti u situaciju da ćemo se gorko kajati i mnogo trpjeti ili žaliti što smo propuštali činiti ono što je Bogu drago i važno. Dođimo na misu, dođimo u crkvu, dajmo neku značajnu milostinju, popravimo i promijenimo život dok imamo vremena i mogućnosti, jednog ćemo si dana biti jako zahvalni bit ćemo sretni da smo na vrijeme nešto poduzeli. Mislimo na svoju dušu jer Bog je Bog i koliko god je milosrdan i dobar, ujedno je i pravedan i istinit te u raj ulaze samo sveti, ponizni, dobri, pročišćeni i pobožanstvenjeni ljudi. Smilujmo se na vrijeme svojim dušama i mislimo na svoju vječnu kob.

Amen.