Nedjelja, 15. 9. 2024., DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

Draga braćo i sestre!
Prošle nedjelje proslavili smo ujedno i rođenje BDM, a ove nedjelje pada nam jako zgodno blagdan Gospe žalosne. Kakav je to naslov ili naziv? Odakle Gospa žalosna? Kakva je to Gospa koja je žalosna?

Govori se o sedam žalosti naše Gospe ili Blažene Djevice Marije. Zašto sedam? Jer je sedam savršeni broj. Sastoji se od broja tri koji predstavlja Presveto Trojstvo i od broj četiri koji predstavlja ovaj vidljivi svijet jer su četiri strane svijeta: istok, sjever, jug i zapad. Stoga su Crkveni teolozi svemu savršenom nastojali dati broj sedam. Sedam je dana u tjednu, sedam je darova Duha Svetoga, sedam je svetih sakramenata, sedam je glavnih grijeha. A sedam je i Marijinih žalosti koje jesu:

1. Proroštvo starca Šimuna na Isusovu prikazanju u Hramu kad je prorekao Mariji: »Mač boli probost će tvoju dušu« (Lk 2,33).
2. Bijeg u Egipat kad je anđeo u snu aredio sv. Josipu: »Uzmi dijete i majku njegovu, pa bježi u Egipat« (Mt 2,13).
3. Tjeskobno traženje Isusa u Jeruzalemu kad mu je bilo 12 godina a zadržao se u Hramu bez znanja Josipa i Marije: »Dijete moje, zašto si nam to učinio? Otac i ja s bolom smo te tražili« (Lk 2,48).
4. Susret Marije i Isusa na Isusovom križnom putu (Lk 23,27).
5. Marija pod Križem: »Kod Isusova križa stajahu njegova majka i sestra njegove majke« (Iv 19,25).
6. Polaganje preminulog Kristovog tijela u Marijino krilo: »Gledat će onoga koga su proboli« (Iv 19,37).
7. Marijine suze pri Isusovu ukopu (Lk 23,55).

Iako Marija nije imala nikakvoga grijeha, ni istočnoga ni osobnoga, pa nije ni za što imala biti kažnjena, ipak je u životu mnogo trpjela i pretrpjela ovih sedam glavnih svojih žalosti, a imala je još žalosti. Na primjer, sigurno je bila žalosna kad joj je umro muž, sv. Josip. Pa je bila žalosna kad je Isus otišao javno propovijedati i nikad se više nije vrati kući. Bila je žalosna i kad su ljudi počeli govoriti za Isusa da je izvan sebe i da ga treba ići obuzdati, pa je s rodbinom, kako nas izvješćuje evanđelje na jednom mjestu, došla potražiti Isusa i odvesti ga kući da „dođe k sebi“ ili da se obuzda, jer je mnoge ozdravljao, sila je izbijala iz njega, mnogo je propovijedao, a sigurno je uputio i poneku kritiku farizejima, pismoznancima ili starješinama narodnim, a to nije bilo dobro, mogao je završiti u zatvoru ili biti pogubljen, kao što se to dogodilo njegovom rođaku, sv. Ivanu Krstitelju.

No, bilo kako bilo, sv. Marija je imala mnogo žalosti u ovom životu i to nam govori da nisu sve žalosti i sve patnje uvijek i samo kazna Božja za ljudske grijehe. Ona, ponavljam, nije imala grijeha, a ipak je mnogo trpjela i najveće trpljenje koje je imala je bilo to da je morala doživjeti i gledati smrt vlastitoga sina, a onda i prisustvovati njegovom sprovodu i ukopu. Ako Marijine patnje nisu bile kazna Božja, što su onda bile? Zašto je nevina i bezgrešna Marija toliko trpjela?

Zašto je trpio Isus, njezin sin, koji je isto tako bio nevin i bez grijeha? Čuli smo u današnjem evanđelju kako je „[Isus] poče[o] poučavati [svoje učenike, apostole] kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše.“ Zašto je Isus trebao mnogo pretrpjeti, biti ubijen i nakon tri dana uskrsnuti? Zato što je Bog stvorio čovjeka za sebe i Bog mora dati čovjeku samoga sebe ako hoće čovjeka spasiti, ako ga želi usrećiti zauvijek i dovesti u raj, jer se raj i sastoji od osobnog prijateljstva i zajedništva s Bogom. Bog je sebe i darovao prvim ljudima, Adamu i Evi, kad ih je stvorio jer je u njihove duše udahnuo i Duha Svetoga, treću božansku osobu. Međutim, Adam i Eva nisu vjerovali u ljubav koju Bog ima prema njima, nisu vjerovali da će im Bog zauvijek iz dana u dan darivati sve što im treba za sreću, zdravlje i život, pa su pokušali ukrasti vječni život, vječno zdravlje i vječnu sreću od Boga, a time su pokvarili ili prekinuli prijateljstvo s Bogom i potjerali Duha Svetoga iz svoje duše. Tu prazninu ili odsutnost Duha Svetoga su prenijeli svim svojim potomcima, svim ljudima, koji se bez Duha Svetoga ne mogu spasiti, tj. bez Duha Svetoga ne mogu ući u raj. Stoga je Bog poslao na ovaj svijet svojega Sina, Isusa Krista da on ljudima daruje samoga sebe kao izvor Duha Svetoga.

Isus je sebe doslovno predao ljudima u ruke na Veliki četvrtak navečer, a ljudi su ga ubili jer nisu htjeli primiti Duha Svetoga na dar, nego su, kao i Adam i Eva, pokušali ukrasti od Isusa toga Duha Svetoga, taj vječni i božanski život. Zašto su ljudi pokušali ukrasti život vječni umjesto da ga primaju na dar? Jer nisu htjeli biti ovisni o Bogu, jer nisu htjeli biti zahvalni Bogu, jer su htjeli raditi što hoće, bez poštivanja Boga i njegovih zapovijedi, a da istovremeno imaju vječnu sreću i vječni život. Naime, kad bi vječni život primali na dar od Boga, onda bi morali Boga poštivati i vršiti Božje zapovijedi, a ako ukradu i na silu otmu život vječni od Boga, onda ne moraju Bogu polagati račune niti ga poštivati, nego mogu raditi što hoće.

Stoga, da bi ukrali od Isusa život vječni, da bi od njega oteli Duha Svetoga, odlučili su ga ubiti, a prije toga još i mučiti. Kako nije imao drugoga načina ljude spasiti nego im dati samoga sebe, Isus je sebe doslovno predao ljudima u ruke i prihvatio da ljudi s njim rade što hoće. Kad su ga ubili i pokopali, onda više nisu imali ništa više što bi mogli s njim napraviti nego su zatvorili i zapečatili grob i postavili stražare da ne bi apostoli ukrali tijelo Isusovo. Zato je Isus morao mnogo trpjeti i biti ubijen. Samo tako se je mogao ljudima dati do kraja. A onda je treći dan uskrsnuo, a to znači oživio i preobrazio se u vječno i besmrtno tijelo te je postao izvor života vječnoga i Duha Svetoga za sve one ljude koji se obrate od svojih grijeha i koji se pokaju za svoje grijehe te odluče poštivati Boga i njegove zapovijedi.

Svi oni koji se žele svidjeti Bogu moraju biti slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, a to znači da moraju poput njega umrijeti i uskrsnuti. Moraju umrijeti starom i grešnom načinu života, a moraju umrijeti i nebožanskom načinu života i postojanja, tj. moraju se pobožanstveniti i preobraziti u Boga. Ta preobrazba u Boga ili proces pobožanstvenjenja je težak i zovemo ga čistilište, a da bi čovjek počeo živjeti na božanski način, mora umrijeti ljudskom načinu života, postojanja i djelovanja. To je teško, mučno, patnički i zato je Isus rekao ono što smo čuli na kraju današnjeg evanđelja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ Mi moramo svi izgubiti svoj ljudski život, ograničeni, stvorenjski i grešni način življenja i djelovanja i to moramo izgubiti poradi Isusa, poradi Boga i evanđelja, da bismo počeli živjeti i djelovati, razmišljati, htjeti, sjećati se, osjećati i maštati, govoriti i činiti kao Bog. Samo kad postanemo kao bogovi, kad se pobožanstvenimo, onda ćemo se spasiti, onda ćemo biti u raju, onda ćemo biti besmrtni, vječni, zauvijek mladi, zdravi, lijepi, sretni i blaženi. Onda ćemo biti sveti i savršeni jer jedino je Bog svet i savršen, vječno mlad, zdrav, lijep, sretan i blažen, svemoćan i živ. Kako je Blažena Djevica Marija u svemu bila savršena nasljedovateljica i učenica svoga Sina Isusa, tako je bila suobličena njegovoj sudbini na ovome svijetu, pa je prihvatila i mnoga trpljenja, križeve i žalosti, a onda je doživjela i proslavu, uskrsnuće i uznesenje u nebesku slavu. I nas čeka uskrsnuće u posljednji dan, na sudnji dan kad ćemo svi mi doživjeti uskrsnuće i pobožanstvenjenje svojega tijela te uznesenje u novo nebo i novu zemlju. A da bi naše tijelo uskrsnulo na život i da bi se pobožanstvenilo, najprije se naša duša mora pobožanstveniti i početi misliti, htjeti, sjećati se, osjećati i maštati kao Bog, Moramo početi govoriti i djelovati kao Bog, a to znači da se moramo pročistiti od svakoga grijeha i uzdići snagom i nadnaravnim djelovanjem Duha Svetoga na božanski način i stupanj djelovanja. Za one ljude koji svoje čistilište i proces pobožanstvenjenja i preobrazbe u Boga ne prođu na ovom svijetu, preostaje da to prođu u čistilištu. Što više prođemo ovdje, ostat će nam manje za čistilište, a sveci i mistici koji su to prošli ovdje svi odreda kažu da je ovdje i lakše i bolje i s manje trpljenja nego iza smrti. Samo što većina ljudi u to ne vjeruje i za Boga i svoje spasenje i pobožanstvenjenje se ne brine. No, svi će umrijeti i bez čistilišta, bez preobrazbe u Boga i bez pobožanstvenjenja, nitko neće ući u raj niti biti vječno sretan. Za sve one koji svoje pobožanstvenjenje ostavljaju u potpunosti za život nakon ovozemaljskog života, tj. za postojanje u vječnosti, to će biti jako mučno, teško, bolno i naporno, s mnogo kajanja, žaljenja i plakanja jer je i čistilište, ne samo pakao, nego i čistilište, stanje gdje vlada plač i škrgut zubi. Svaka nevjera i nepoštivanje Boga, svako rasipanje vremena i nebriga za Boga i njegovu volju, dolazi na naplatu i izaziva velike muke, ne zato što bi se Bog nekome osvećivao, nego zato što ljudi kad dospiju u vječnost jasno vide i shvaćaju što su trebali i mogli napraviti na ovome svijetu, a nisu, te ujedno shvate da je to njihova vlastita krivnja, a to izaziva dodatno trpljenje i žalost te veliku muku u čistilištu.

Amen.