Draga braćo i sestre!

Slavimo krštenje Isusovo kad je sveti Ivan Krstitelj objavio o Isusu da je Isus Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29.36). To je čak dva puta ponovljeno pa je to jako važno. Kako to Isus kao Jaganjac Božji odnosi grijeh svijeta? Tako da je preuzeo na sebe sve grijehe svijeta i izrazio spremnost nadoknaditi sve njihove posljedice.

Isus, naime, odnosi grijeh svijeta. Odnosi ga na svojim plećima, na svome tijelu koje je razapeto na križu, koje je ubijeno i koje je položeno u grob, a onda slavno uskrsnulo. Isus ne oprašta ili ne odnosi grijeh svijeta nekom mišlju, nekom riječju, nekom odlukom ili duhovnom radnjom. Ne odnosi grijeh svijeta nekom proizvoljnom odlukom na način da jednostavno proglasi: od sada više nema grijeha; ili: od sada se više neću srditi na grešnike, ili: od sada na dalje neću više progoniti ili kažnjavati grijehe.

Bog nema neku duhovnu brisaću gumicu kojom bi pobrisao grijehe kao što se briše tekst napisan običnom olovkom. Tako stvari ne funkcioniraju jer je grijeh čin koji ima svoje posljedice i prema Bogu i prema ljudskim osobama koje su žrtve grijeha, a i prema kdrugim stvorenjima Božjim, živim i neživim. Svaki grijeh ima dvije posljedice: vječnu i vremenitu. Tako ih zovemo. Vječna posljedica grijeha je uvreda nanesena izravno Bogu, to je kršenje neke Božje zapovijedi ili jasno izražene volje, to je nepoštivanje Božje osobe, to je žalost, razočarenje, ogorčenje, poniženje, odbačenje i slično usmjereno prema Bogu izravno. U krajnjoj liniji to je nepovjerenje u ljubav koju Bog ima prema nama i pokušaj samospašavanja čovjeka, tj. neka vrsta grabeža ili otimačine ili gomilanja nekog materijalnog ili duhovnog dobra za koje čovjek vjeruje da mu treba da bude vječno sretan, a za koje ne vjeruje da će mu to Bog darivati postojano za svu vječnost.

Dakle, svaki grijeh obuhvaća i grešnika, agresora, i žrtvu ili žrtve kojima je nanesena nepravda, poniženje, šteta. I samom grešniku grijeh nanosi određeno zlo. Da ne bismo općenito filozofirali, možemo konkretno pobrojati da grijeh protiv prve Božje zapovijedi nanosi bol i nezadovoljstvo i razočarenje Bogu, ali i samom grešniku jer jedini način da čovjek bude sretan je taj da živi u prijateljstvu i zajedništvu s pravim i jedinim Bogom budući da nas je Bog stvorio za sebe i on je jedini ključ koji paše u našu bravu, on je jedina hrana koja odgovara našem biću, on je jedino piće koje može utažiti našu duhovnu žeđ. Grijeh krađe ili otimačine nanosi duševnu ili duhovnu bol Bogu kojega smeta da mi jedni drugima nešto krademo ili odnosimo na silu i protiv slobodnog pristanka zakonitog vlasnika. K tome, taj grijeh nanosi nepravdu i štetu žrtvi krađe ili otimačine. Stoga, ako Bog želi oprostiti grijeh krađe kradljivcu, Bog mora ili samog kradljivca potaknuti na pokajanje i popravak štete, ili mora on, Bog, popraviti štetu koju je kradljivac nanio svojoj žrtvi ili žrtvama. Osim toga, Bog mora tako popraviti i nadoknaditi štetu da i žrtva pristane na popravak i nadoknadu i da s nadoknadom bude zadovoljna. Kad se radi o grijehu ubojstva, na primjer, ili o grijehu spolnog silovanja, grešnik, ubojica ili silovatelj, nema načina nadoknaditi ili popraviti štetu koju je svojim grijehom uzrokovao jer nitko od ljudi ne može oživjeti ubijenu osobu ili na bilo koji način obeštetiti silovanu osobu da joj vrati dostojanstvo, da joj izbriše svako sjećanje na počinjeno poniženje i nasilje ili da žrtvi silovanja u zamjenu za istrpljenu štetu daruje neku duhovnu ili tjelesnu naknadu. Oživjeti mrtve ili nadoknaditi štetu silovanim osobama može samo Bog. Stoga, da bi spasio grešnike, Bog mora žrtvama grešnika nadoknaditi sve nepravde i štete koje su im grešnici prouzročili. To znači da svaki grešnik uzrokuje Bogu veliki napor da Bog popravlja njegove štete i nepravde za njim. Drugim riječima da čisti, sprema i popravlja nered, nepravde, zla, zločine, štete i nevolje koje grešnik izaziva. Svaki nered se mora popraviti i uspostaviti natrag božanski i savršen red i poredak. Svaka nepravda se mora ispraviti i uspostaviti savršena Božja pravda.

Kad smo mi koji ovo slušamo žrtve tuđih grijeha, Bog nama govori: ako te je tvoj bližnji u čemu oštetio, to metni meni, Bogu na račun, ja obećajem, ja ću ti platiti i nadoknaditi štetu. No, istovremeno te podsjećam da ti meni duguješ samoga sebe, tj. ja sam te stvorio i ti si moj, ti meni duguješ svoje postojanje i svoj život. K tome, ja tebi želim slobodno dati svoje prijateljstvo, mudrost, ljepotu, mladost, zdravlje, sreću i vječnu radost, dakle, ti meni duguješ i svoje spasenje. Na kraju, budi svjestan da si i ti prema drugima griješio i drugima nanosio nepravde i štete, pa da bih ja tebe pustio u raj, ja moram popraviti tvoje štete i nadoknaditi tvoje nepravde koje ti nećeš ili ne možeš. Stoga i po toj osnovi ti meni sebe duguješ i – kad ti na jednu stranu tezulje staviš nepravde i štete koje su tebi nanijeli tvoji bližnji, a koje se ja obvezujem nadoknaditi, a na drugu stranu tezulje staviš svoj dug prema meni (svoj bitak, postojanje; svoj život i svoju vječnu radost u raju kao i sve što ja za tobom moram popraviti i nadoknaditi), onda će prevagnuti tvoj dug prema meni i on će uvijek biti veći od mojega duga prema tebi. No, ne boj se! Ja sam te otkupio i ti si moj! Ja tebi želim nadoknaditi sve štete koje su ti tvoji bližnji nanijeli, iako ja tebi u strogom smislu te riječi ništa ne dugujem ili ti dugujem manje nego ti duguješ meni.

Problem sa grijesima u ovom svijetu je taj što smo svi mi i žrtve tuđih grijeha, ali smo i sami grešnici koji smo kad-tad ovako ili onako, ovoliko ili onoliko napravili neke štete i nepravde prema drugima. Nisu svi grijesi jednaki i nisu svi grešnici jednaki. Postoje ljudi koji su mnogo više nepravde, grijeha, zla i štete nanijeli drugima nego što su štete ili nepravde istrpjeli. Stoga, svi mi moramo paziti da što manje grijeha, zla i nepravde činimo, da se što manje opterećujemo dugovima pred Bogom, jer naši grijesi, naše nepravde i štete koje drugima uzrokujemo, predstavljaju prepreku našem ulasku u raj ili našem pripuštanju u raj. Ukoliko nas Bog želi pustiti u raj, on mora najprije počistiti naš nered, oprati sve zmazane tanjure koje smo mi iza sebe ostavili neoprane, pomesti sve naše smeće i oprati sav gnoj i smrad koji smo mi ostavili za sobom tijekom svojega života. Što mi više griješimo i što smo manje sposobni ili spremni nadoknaditi svoje štete i nepravde, to više posla i poniženja zadajemo Bogu, pa se time sve više zadužujemo kod njega. Bog može popraviti naše štete besplatno, ali nam može isto tako reći da će za nama popraviti naš nered pod nekim uvjetima i onda nam zadati neke zadatke koje mi možemo učiniti ili podnijeti u zamjenu za ono što će on za nama počistiti a što mi ne možemo nikako. Mogli bismo se nakon smrti gadno iznenaditi kad nam Bog pod nos metne što smo to sve mi njemu dužni jer je on već mnogo toga učinio da nas spasi da ne zaglavimo u paklu. Ali spasenje od pakla ne znači automatski i lansiranje u raj bez ikakvih obaveza s naše strane. O, koliko ima iznenađenja nakon smrti! Nama to nije dano znati, osobito ne za druge ljude. Mi smo doduše, znatiželjni i htjeli bismo znati kako će se to Bog razračunati s našim neprijateljima, s ljudima koji su nama ili trećim osobama nanosili veliku bol, nepravdu, poniženja, štete i tako redom. E, pa Bog sa svojim može raditi što hoće, ali nepravedan sigurno biti neće.

Mi pak moramo paziti da moramo biti dosljedni, kao što je Bog dosljedan. Ne smijemo biti licemjerni i imati dva mjerila: jedno za naše bližnje, a jedno za sebe. Ne možemo prema sebi biti milosrdni, blagi i popustljivi, imati uvijek opravdanja za svoje svinjarije i nepravde, zla i zločine, a tražiti pravdu, kaznu i osvetu za naše bližnje i njihove grijehe i nepravde. Mjerom kojom mjerimo svojim bližnjima, nama će za uzvrat mjeriti Bog; Isus je u svojem zemaljskom životu imao problema samo s jednom vrstom ljudi: s licemjerima. Nije imao problema ni s prostitutkama, ni s pohlepnim carinicima ili nasilnim vojnicima, nego s licemjernim farizejima, pismoznancima i starješinama narodnim. Čak je svojim učenicima jedom izričito rekao: čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.

Lucifer ili Sotona je odvjetnik ili pravnik. Njegovo ime u Bibliji, Satan, znači tužitelj. Njega i jedna Starozavjetna i jedna Novozavjetna knjiga opisuju kao tužitelja. On jako dobro poznaje Božje zakone i zakonitosti, on zna koja je pravila igre ili zakone Bog ustanovio kod stvaranja svijeta i on zna da ne može na silu strovaliti ljude u pakao. Stoga lukavim sugestijama navodi ljude da daju svoj slobodni pristanak na zlo ili da ljudi svojom slobodnom voljom učine zlo. Dok čovjek ne počini zlo, Lucifer mu se dodvorava, ulaguje, milo šapuće i nagovara ga vješto i blago, podmićuje ga, nudi mu razne iluzije ili privide, pravi se da je na strani čovjeka, a jednom kad čovjek sagriješi, Lucifer se promeće u okrutnog i neumoljivog tužitelja koji traži Božju kaznu. Lucifer zna da on sam, kao tužitelj ne može donijeti presudu i nametnuti kaznu, nego je može samo provesti kad je presuda donesena. Bog ništa ne duguje Luciferu, ali je Bog dosljedan svojim zapovijedima i zakonitostima koje je upisao u ovaj svijet, Bog ne vodi računa samo o grešniku, nego i o žrtvama grešnika, o sebi i dostojanstvu svoje osobe, anđela u nebu, neživih stvorenja i svih stvorova općenito. Sveti Pavao u Poslanici Kološanima koristi pravnički rječnik ovako: „Krist Isus, Jaganjac Božji i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno sa sobom. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ“. (Kol 2,13.14)

Krist Isus, Jaganjac Božji kojega je kao Jaganjca Božjega sveti Ivan Krstitelj prorčki očitovao kod krštenja na Jordanu, naš Spasitelj, odnosi grijehe svijeta i prašta nam sve prijestupe, briše zadužnicu koju sami ispisujemo svojim grijesima i nepravdama, tu našu zadužnicu on uklanja pribijajući je na križ. Naime, on tu zadužnicu uzima na sebe ili u sebe i u svome tijelu, u svojoj osobi to odnosi na križ. Moramo razumjeti da praštanje grijeha nije jednostavna, plošna ili jeftina stvar. Naše spasenje i naše pripuštanje u raj je Isusa Krista skupo koštalo. No, zakonitosti i zakoni koje je Bog uspostavio u stvaranju svijeta nisu proizvoljni niti su doneseni po nekoj miloj volji ili hirovima Božjim, nego u skladu s njegovom naravi. Mnogi ljudi sve ovo ne znaju i ne razumiju. Ne trude se ni shvatiti niti su ikad pokazali ozbiljnost da bi na vjeronauku ili u crkvi ovo razumjeli. Pa čak ni mnogi svećenici ili biskupi. No, kako bi reklo i rimsko pravo: Ignorantia legis non excusat: nepoznavanje zakona ne opravdava. A tako nam govori i objava Božja u Poslanici Rimljanima (1,18-22). Koliki će gorko oplakivati svoju ludost, glupost, površnost, nezainteresiranost, mlakost, lakomislenost u ovom životu i to što su u stvari ismijavali i izrugivali i župnike i svećenike i vjeroučitelje i Sveto pismo i obrazovanje i propovijedi i knjigu katekizma i sve ono što im je moglo pomoći da razumiju stvarnost, život, zakonitosti Božje, njihove obveze i odgovornosti! No, nakon smrti sve će doći na svoje mjesto i svatko će primiti što je kroz tijelo, kroz ovaj život i svoje slobodne izbore i djela zaslužio.

Ponavljam, mi pazimo na sebe da Jaganjcu Božjemu koji odnosi grijeh svijeta ne namećemo žrtve, poniženja i napora da za nama čisti i uređuje. Zato je blaženije zlo trpjeti nego činiti (usp. 1Pt 3,17), zato je blaženije davati nego primati (Dj 20,35), zato je blaženije nadopunjati u svojem tijelu što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo – za Crkvu (Kol 1,24) i odazvati se dragovoljno njegovom pozivu da s njim surađujemo na spasenju svijeta i u svojoj osobi. Jer sve patnje sadašnjega svijeta nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se očitovati u nama (Rim 8,18).

Amen.