Draga braćo i sestre!

Blagdanom Krštenja Isusovog završava Božićno vrijeme u liturgijskoj godini i počinje vrijeme koje mi zovemo „kroz godinu“ ili „redovito“ uobičajeno vrijeme kad u evanđeljima čitamo o Isusovom javnom djelovanju, njegovom naučavanju i čudima, znakovima i proročkim činima koje je ostvarivao.

Zašto se Isus krstio kad nije imao nikakvog osobnog grijeha, a nije imao ni istočnog grijeha? Uvijek treba ponavljati da krštenje koje je dijelio sv. Ivan Krstitelj nije bilo kršćansko krštenje, to nije sakrament krštenja koji se u crkvi dijeli po nalogu Isusa Krista. Naime, na kraju evanđelja Isus prije uzašašća na nebo naređuje svojim apostolima da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, svim ljudima i narodima i da ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

To krštenje koje je Isus naredio da se čini, to je sakrament ili vanjski i djelatni znak nevidljive Božje milosti. Darovi Božji koji se primaju u kršćanskom krštenju su slijedeći: čovjek prima oproštenje izvornoga grijeha, a ako se krsti kao odrasla osoba, i oproštenje svih osobnih grijeha do toga časa, čovjek prima vječni odnosno božanski život u sebe, prima Duha Svetoga, u njemu se obnavlja slika Božja i postaje član Crkve, mističnoga Tijela Kristova. Prima i tri božanske kreposti ili vrline: vjeru, nadu i ljubav. Prima i druge darove od Boga, postaje posvojeno dijete Božje i tako redom.

Krštenje koje je dijelio sv. Ivan Krstitelj bilo je obredno pranje kao vanjski znak nutarnjeg obraćenja, traženja oproštenja osobnih grijeha, a ukoliko se čovjek iskreno kajao i odlučio obratiti, promijeniti i popraviti te izmiriti s Bogom, primao je od Boga nutarnju čistoću duše, a to se izvana označavalo pranjem ili uranjanjem u vodu. Kao što voda odnosi tjelesne nečistoće, tako je i Božja ljubav i dobrota prala nutarnje, duhovne grijehe, krivnje, nečistoće i zloće. Od čega su se to ljudi čistili i za što su se kajali?

I opet se možemo vratiti na tekst Novoga zavjeta koji smo uzeli za nadahnuće svih propovijedi u ovom Božićnom vremenu: „A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.“

Mogli bismo nabrajati grijehe i po deset zapovijedi ili po dekalogu, po deset riječi koje je Bog rekao u Starom zavjetu: čovjek se mora obratiti od klanjanja drugim bogovima kao što su novac, moć, vlast, užitak, društvene časti i slično; mora se obratiti od nepoštivanja Boga, od nerazgovaranja s njim, od pomanjkanja redovite molitve, od čitanja horoskopa, gatanja, vračanja, čaranja, magije, praznovjerja, kucanja u drvo da se ne urekne i sličnih grijeha; mora se obratiti od pravljenja lijevanih i rezanih likova raznih božanstava, od idololatrije, od uzimanja Božjeg imena uzalud, tj. od pozivanja na Boga kao svjedoka za neku laž; mora se pokajati za grijehe proklinjanja, psovanja, nepoštivanja dana Božjega, bespotrebnog i pohlepnog rada, nepoštivanja roditelja i starijih, svih onih kojima stvarno dugujemo zahvalnost i poštovanje, mora se pokajati za svađe, osvete, tučnjave, sakaćenja, otmice, ubojstva, abortuse, eutanazije, umjetne oplodnje, mora se pokajati za grijehe protiv šeste Božje zapovijedi, a s time započinje i naš Novozavjetni tekst Svetoga pisma. Mora se čovjek obratiti od bludnosti, nečistoće i razvaratnosti. Zašto Novozavjetni tekst Svetoga pisma počinje upravo s tim grijesima? Jer, kaže Sveto pismo Novoga zavjeta na drugom mjestu da svaki drugi grijeh čovjek čini izvan vlastitog tijela, ali grijeh bludnosti, nečistoće i razvratnosti čini u vlastitom tijelu, u vlastitoj osobi, pa se po tome razlikuje od svih drugih grijeha. Dakle, čovjek se mora pokajati i obratiti od grijeha preljuba, izvanbračnih i predbračnih spolnih odnosa, pornografije, prostitucije, samozadovoljavanja, homoseksualnosti, silovanja, kontracepcije i ostalih grijeha na području spolnosti, mora se obratiti i od krađa, pljački, nepoštenja, neodgovornosti, od laganja, ogovaranja, klevetanja, od opsesivne žudnje za tuđim bračnim drugom ili za tuđim stvarima.

Eto, od toga su se čistili oni koji su dolazili sv. Ivanu Krstitelju na rijeku Jordan. Bilo je tu i lijenosti, škrtosti i kojekakvih drugih grijeha. No, Ivanovo krštenje nije moglo donijeti nikakvog ploda kod osoba koje su se samo izvana oprale vodom, a iznutra nisu ozbiljno nastojale promijeniti život, nisu surađivale s Bogom, nisu imale namjeru prestati sa svojim grijesima jer su si stvorile jaku naviku, ili jer su imale neke posebne koristi od svojih grijeha i nisu se tih koristi željele ili mogli riješiti. A možda su i uživale u nekim grijesima ili nisu vidjela zašto bi nešto uopće bilo grijeh. Unatoč tome što je Bog nešto izravno i jasno proglasio grijehom, unatoč tome što je sv. Ivan Krstitelj jasno propovijedao i prorokovao o grijesima, o vrlinama, o plodovima Božjega djelovanja i njegove prisutnosti u duši čovjeka, mnogi ljudi za to nisu marili. Dolazili su licemjerno njemu da ih drugi ljudi vide, pravili su se ponizni i dobri, ali su bili u sebi nepokajani. Sveti Ivan Krstitelj je kao prorok imao dar od Boga da vidi što je u tuđem srcu, u tuđoj duši, s kakvim raspoloženjem i s kakvim stavom su dolazili određeni ljudi k njemu. Zato je i opominjao mnoge da im je uzalud uranjati u vodu Jordana i prati se izvana, ako je nutrina neobraćena i nepromijenjena.

Pa zašto se onda Isus krstio? Zato što je Isus htio nama biti uzor u svemu. Po svojim djelima i postupcima Isus nam je dao model koji ćemo nasljedovati. Mi se moramo stvarno pokajati i obratiti od grijeha, od djela i riječi, od misli i odluka koje Boga smetaju, vrijeđaju, nanose zlo našim bližnjima i nama samima te Božjem stvorenju općenito. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, on je Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta, ali nam je želio reći da u tom odnošenju grijeha mora postojati nepojmljiva suradnja između Boga i čovjeka. Grijehe mora u svemu oprostiti Bog i on mora popraviti sve štete koje iz grijeha proizlaze, ali ujedno se i čovjek mora posve pokajati, obratiti i bez njegove suradnje nema oproštenja. Sve one štete koje može, sam grešnik treba nadoknaditi i okajati, popraviti i dati za njih zadovoljštinu te učiniti primjerenu pokoru. Bez čovjekova kajanja, žaljenja, obraćenja, oduravanja grijeha, odbacivanja zla, popravka i promjene, nema oproštenja, ali isto tako i bez Božje dobre volje, dobrote, ljubavi, praštanja i milostivosti i milosrđa, nema oprosta i oproštenja, nema uništenja grijeha i njegovih posljedica.

Na blagdan Isusova krštenja obratimo se i mi od svojih grijeha, propusta i slabosti, prihvatimo pokore i prigode koje nam Bog šalje da već ovdje okajemo i zadovoljimo za svoje grijehe i krivnje kako bismo si skratili ili posve izbjegli čistilište nakon smrti. Izbjegavajmo i bliže prigode za grijehe, kao i same napasti i grijehe kako bi nam osobno bilo lakše, jer znamo da i nakon sakramentalne ispovijedi i oproštenja vječne posljedice grijeha, ostaje još za nadoknaditi vremenite posljedice, a potpuni oprost nije baš lako zadobiti, dok bi nas djelomični oprost mogao koštati nepotrebne patnje u vremenu ili u vječnosti.

Amen.

Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
ČITANJA: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17