Nedjelja, 12. 5. 2024., SEDMA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Draga braćo i sestre,
prije tri dana proslavili smo Uzašašće Isusovo na nebo. Kao što je njegovo utjelovljenje, tj. blagdan Navještenja početak njegova života u vremenu i prostoru, tako je i njegovo Uzašašće završetak njegove egzistencije u vremenu i prostoru. I kao što je blagdan njegova rođenja, tj. Božić pastoralno i teološki zasjenio njegovo utjelovljenje, tako je blagdan Duhova (i Uskrsa) isto tako pastoralno i teološki zasjenio njegovo uzašašće. Da bilo koga u Crkvi upitate koji je blagdan važniji ili poznatiji: utjelovljenje ili rođenje Isusovo, svi bi rekli: pa, rođenje – naravno. Ne slavimo ni mi ljudi ničije začeće, nego, ako nešto i slavimo, slavimo nečiji rođendan. Ne znamo obično datum nečijeg začeća. Datum rođenja je već nešto drugo. Žena, naime, u nekom trenutku trudnoće shvati da je trudna pa se nekako procijeni koliko je već trudna, a točan datum kad se dijete začelo nikog u stvari ne zanima, nego se samo nastoji odrediti otprilike datum poroda da se trudnoća sretno okonča i dijeto zdravo porodi. Međutim, početak postojanja ljudskog bića, datum i sat, kao da nikoga ne zanima. Mogao bi se u ponekom slučaju čak i znati, ali to nekako uvijek promakne, a i samo po sebi je pomalo tajanstveno, otajstveno, skriveno. Dok je porođaj vidljivi događaj i dijete vidljivo dolazi na ovaj svijet iz majčine utrobe, prirodno začeće po Božjoj volji i njegovim zakonima  događa se u tijelu žene, nevidljivo je golim okom iako je ženska spolna stanica vidljiva, no muška nije, a nije vidljiv ni proces oplodnje, niti postoji “trenutak” začeća budući da je začeće stvarno neprekinuti niz pojedinačnih događaja od kojih ni jedan nije odlučujući ili trenutan. Dodir muške spolne stanice sa ženskom početak je otvaranja membrane ženske stanice i ulaska muške stanice u citoplazmu ženske spolne stanice. Potrebno je da se ovojnica muške stanice otopi i da kromosomi muške i ženske stanice budu tijekom jednog procesa spojeni ili izmiješani jer 23 očeva i 23 majčina kromosoma moraju dati skladnih 46 kromosoma novog ljudskog bića. A onda počinju diobe i umnažanja unutar oplođene jajne stanice, pa diferencijacija tkiva i sve je to dio procesa začeća ili oplodnje ili početka novog ljudskog života. U svemu ovome opisanome ne možemo jasno odrediti: Ovo je TRENUTAK začeća ili početka postojanja novog ljudskog bića ili života. Što ne znači da negdje u tom procesu ljudski život nije stvarno započeo. To samo znači da je početak čovjeka otajstven i svima nama skriven iako pod mikroskopom možemo promatrati i snimati sve dijelove navedenog procesa. Iz sekunde u sekundu.

Jednako tako ne znamo, iako mislimo da možemo točno odrediti, u kojoj je minuti ili sekundi kojega dana čovjek umro, kad je to točno njegova duša napustila njegovo tijelo. Mi dušu ne vidimo, prestanak disanja, kucanja srca ili proizvodnje moždanih valova možemo nekako primijetiti, ali – je li ijedan od navedenih fenomena znak smrti i izlaska duše iz tijela? Je li nam poznato da kosa i nokti još neko vrijeme nakon stvarne smrti čovjeka i dalje rastu, tj. sintetiziraju se iz postojećih materijala u tijelu? Znamo da čovjeka koji bio bez disanja, rada srca ili mozga možemo reanimirati umjetnim disanjem, masažom srca i slično. Tako vidimo da je i smrt isto tako zagonetna i otajstvena stvar koju ne možemo do kraja kontrolirati, poznavati i utvrditi.

Čovjek je, kao slika Božja, otajstvo. Tajanstveno biće i samom sebi.

U današnje vrijeme, osobito prema onom što se djecu poučava u školama po Zapadu i šire, kada razmišljamo o tome što je ljudsko biće, čovjeku padaju na pamet dvije reference.

Prva je: majmun. Učimo po školama djecu da su ljudska bića neka vrsta poboljšanih majmuna. Istina je da smo kao ljudi po svojem tijelu povezani sa životinjskim svijetom, to je sigurno: poput životinja sisavaca i mi imamo uši, oči, dlake, kožu, nos, zube, usta, kralježnicu, unutarnje organe, dišemo, pijemo, jedemo, spavamo, krećemo se i tako redom. Ali prisjećanje na činjenicu da također imamo korijene u duhovnom svijetu i da naši najbliži rođaci možda nisu čimpanze, već anđeli, mijenja našu percepciju čovječanstva. Pozvani smo na takvo razmišljanje kada Gospodin kaže da ćemo biti “kao anđeli na nebu” (Matej 22,30). Ne kaže da ćemo biti kao čimpanze na njihovim stablima banana, već kao anđeli.

Drugi model je robot. Kada pokušavamo razmišljati o ljudskoj osobi, skloni smo je usporediti s onim što robot može ili ne može učiniti. A razmišljanje da je naš pravi model, kroz koji se moramo promatrati, anđeo, a ne robot, pomaže staviti ljudsku osobu na mjesto koje joj pripada.

Čovjek je dobio osjećaj svoje veličine i to ga je natjeralo da shvati da nije neka vrsta promašenog robota jer neke njegove funkcije ne rade uvijek dobro, niti neka vrsta super-majmuna, već inkarnirani anđeoski rođak. Doista, kroz svoju dušu, ljudsko biće je u bliskom kontaktu s duhovnim svijetom anđela. To je dobar način da se približimo Bogu. Dakle, anđeli mogu biti dobri posrednici da nas dovedu Bogu. Čovjek je utjelovljeni duh dok su anđeli čisti duhovi. I da su mu bliži srodnici anđeli a ne majmuni, pokazao je Isus kad je uzašao na nebo i kad je svoje proslavljeno, pobožanstvenjeno, besmrtno i dinamično, duhovno tijelo, uznio na nebo te ga smjestio iznad svih anđela i arkanđela. Iznad svih nebesa, smjestio ga je unutar Presvetog Trojstva!

Stoga nas je jasno uputio na koju stranu moramo gledati: gore, u nebo, u anđele, u duhovni svijet, u samoga Boga, a ne u sebe ili oko sebe ili – najgore – ispod sebe, da bismo shvatili tko smo mi i gdje nam je mjesto. Da bismo shvatili odakle dolazimo i kamo idemo, te zašto smo u ovoj čekaonici ili gimnastičkoj dvorani koju zovemo ovaj svijet i ovaj zemaljski život. Ovdje čekamo vječnost, ovdje se pripremamo za vječnost. Kad dođemo u bolnicu ili dom zdravlja, nismo došli u hodnik ili da sjedimo i zabavljamo se u čekaonici, nego smo radi neke ordinacije koja je iza vrata čekaonice. Ovdje se najprije DUHOVNO vježbamo za vječnost, a ne tjelesno. Odnosno kroz konkretna djela utjelovljujemo ili pokazujemo duhovne stvarnosti kao što su ljubav ili ravnodušnost, požrtvovnost ili mlakost, velikodušnost ili uskogrudnost, darežljivost ili škrtost, prevednost ili nepravednost, okrutnost ili milosrđe, blagohotnost ili zlohotnost i tako redom.

U evanđelju smo danas čuli: ” A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi   “. To je najava ili objava Uzašašća, pa i  ovoga razdoblja i vremena u kojem se konkretno nalazimo: između Uzašašća i Duhova. No, ovih 10 dana je slika ili uzor svega našega života: svi smo mi u privremenosti ovdje kako bi nam – jer smo u tuđem, stranom, malom i prolaznom bili vjerni – bilo povjereno naše vlastito beskrajno i vječno dobro. Nije važno koliko smo novaca ili zemlje ili časti ili vlasti nagomilali u čekaonici, jer to iz čekaonice ni ne ide u ordinaciju, nego kako smo se poslužili ovim prolaznim da utjelovimo ili ostvarimo, pokažemo istinito nešto dobro, odgovorno, požrtvovno, velikodušno i božanski neproračunato i čisto.

Amen.