Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?

Lk 18,1-8

Draga braćo i sestre!

Prije nekoliko tjedana ili mjeseci smo u jednoj propovijedi ustvrdili da je Isus po raznim mjestima u evanđelju rasipao mrvice svojega naučavanja o molitvi i o uslišanjima Božjim. I danas imamo jednu takvu mrvicu ili djelić ukupne doktrine ili nauka o molitvi.

Molitva je u kršćanstvu, kao i u svakoj drugoj religiji, dio duhovnog ili vjerskog života. Svaka organizirana i strukturirana religija ima pet osnovnih stupova na kojima počiva: ima skup nekih vjerovanja ili svojih vjerskih istina; ima skup nekih moralnih propisa ili vjerskih zapovijedi; ima skup nekih obreda ili sakramenta; ima skup nekih svojih svetih pisama i ima skup molitvenih ili duhovnih načina komuniciranja s Bogom ili božanstvom ili božanstvima u koje pripadnici te religije vjeruju.

Kad se studira teologija, onda se prve dvije godine posvete filozofiji i nekim teološkim predmetima. A onda se tri slijedeće godine posvete vjerskim istinama ili dogmatici, crkvenoj povijesti, moralu, liturgici ili sakramentima, crkvenom pravu, pastoralu, egzegezi ili tumačenju Svetog pisma, a kršćanskoj duhovnosti ili duhovnom i vjerskom životu, tj. molitvi i raznim oblicima štovanja Boga i klanjanja Bogu, e – tome se posveti jedan jedini predmet koji traje samo jedan semestar ili jedno polugodište i ima dva sata predavanja tjedno! Strašno! I kako onda da svećenici upućuju vjernike u duhovni život, u stupnjeve kršćanskog molitvenog života. Kako da tumače vjernicima što su usmene molitve, krunica, litanije, časoslov, što je to duhovno čitanje, meditacija, misaona molitva ili razmatranje, što je to duhovno vodstvo, što je kontemplacija ili motrenje ili molitva sabranosti i smirenosti, što je askeza, a što mistika, koji su to mistični fenomeni u kršćanstvu, koji su drugi neverbalni oblici pobožnosti poput postova, hodočašća, procesija i slično. Što su to sakramentali i kako se vrše i koriste. Od svega toga skoro ništa.

Tko ne zna voziti bicikl neće ni druge naučiti kako se vozi, a neće to ni preporučivati jer se možda i boji sjesti na bicikl ili ga to uopće ne zanima. Tko ne zna plivati i nije ušao u duboku vodu, ne može ni druge naučiti plivati niti će ikoga oduševiti za plivanje. Isto vrijedi i za duhovni ili molitveni ili vjerski život. A Isus nam danas u evanđelju kaže kako treba uvijek moliti i nikada ne sustati.

Kako je danas i misijska nedjelja, rekli bismo da treba i za misije i misionare moliti, a i oni moraju narodima koji nisu nikad čuli za kršćanstvo objasniti ne samo vjerovanje i deset zapovijedi, sedam sakramenata i Bibliju, nego moraju naučiti nove kršćane kako se moli Očenaš, Zdravomarija, Slavaocu i druge molitve, moraju naučiti kršćane kako će se razgovarati s Bogom i kako će uopće moliti i komunicirati s njim. Koji su to načini ophođenja s Bogom.

Jer, na drugom mjestu u evanđelju nam je Isus ostavio neku drugu mrvicu ili komadić nauka o molitvi koji glasi da ne smijemo blebetati pred Bogom bez veze i samo nabrajati molitve i prošnje i tražiti samo materijalne stvari kao pogani: daj nam Bože hrane, obuće, odjeće, pića i novaca, zdravlja i veselja dok smo živi na ovom svijetu! Iako treba uvijek moliti i nikada ne sustati ili prestati, ipak ne smijemo bez veze moliti ili na krivi način govoriti Bogu: na primjer oholo, drsko, zapovjedalački, ucjenjivački, nestrpljivo, preuzetno i slično. Molitva nije magija da bismo nešto samo zamolili ili si zamislili i naivno očekivali da će sve odmah biti po našem. Kako rekoh na početku propovijedi, prije nekoliko tjedana ili mjeseci imali smo u nedjeljnim čitanjima evanđelje koje je sadržavalo jednu mrvicu naučavanja o molitvi koja je glasila: Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete, molite i primit ćete. Štoviše, Isus je ispričao tada i jednu kratku usporedbu kako treba biti čak i bezobziran i bezočan, pa nekako i u neprikladno vrijeme moliti poput onog čovjeka koji je kasno noću došao posuditi nekoliko kruhova od susjeda. A danas čujemo kako treba uvijek moliti i nikada ne sustati. Dakle, Isus baš gura ovo dosađivanje ili dodijavanje Bogu jer je danas na redu dosadna i uporna udovica koja postiže uslišanje svojom upornošću budući da je sudac uslišava samo da je se riješi i da mu više ne dosađuje.

A onda dolazi opet na kraju prispodobe korekcija ili hladan tuš, jer i sami znamo iz iskustva da nije sve baš tako plitko i naivno u stvarnom životu, tj. da nije dosta dosađivati Bogu molitvom kao što je, na primjer: O, daj, Bože, da ta i ta utakmica završi nerješeno jer sam se ja kladio u kladionici na nerješeni rezultat, pa da dobijem mnogo novaca od klađenja! Kako bi to izgledalo da Bog namješta nogometne utakmice po našem klađenju? Bi li to bilo po zakonu? A i šta bismo mi s lakim novcem? Rasipali ga rastrošno jer se nismo pomučili da ga poštenim radom zaradimo? Je li to volja Božja za nas? Je li to kreposni kršćanski ljudski život? Uplatiti neke novce na kockanje i onda ucjenjivati Boga: Daj Bože da dobijem jer, ako izgubim nećemo u obitelji imati čime platiti struju, vodu i hranu i dječje tenisice. Stavljati Boga pred gotov čin je ista napast koju nas je Isus naučio odbijati kad ga je vrag doveo na vrh hrama i rekao mu da se baci dolje, a Bog će čudom poslati svoje anđele da ga prihvate i da se ne ubije ili razbije. Isus je odgovorio: ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!

Dakle, koji je danas korektiv naivnom, djetinjastom i površnom ili pogrešnom shvaćanju istine kako treba uvijek moliti i nikada ne sustati? „Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Ponajprije, retoričko pitanje prereć ćemo indikativnom rečenicom: Zaista, zaista kažem vam: Bog Otac će obraniti svoje vjerne prijatelje i izabranike, premda odgađa njihovu stvar i ustat će žurno na njihovu obranu! Dakle, Bog odlaže ili odgađa uslišanja uvijek. Neki puta jako dugo, godinama, mjesecima ili tjednima, osobito ako je nešto jako hitno; a neki puta danima ili satima, ako je još hitnije!?! To je iz barem dva razloga: da njegova uslišanja ne ni imala ni trunke privida da su ona neka trgovina s nama, da smo mi tobože nešto ponudili Bogu ili obećali, platili nekom žrtvom, obećanjem, milostinjom, hodočašćem ili obvezom da svake nedjelje dođemo na misu do kraja života i da svaki petak u godini postimo o kruhu i vodi i da svake godine odemo na hodočašće u mjesto ukazanja Majke Božje u La Sallette, Paris i Lourdes. Bog s nama ne trguje i mi svojim lukavostima i podmićivanjem ili zaslživanjem ne možemo ništa od Boga izvući što nije njegova volja i sa čime se on osobno ne slaže. Drugi razloga odgađanja uslišanja je čovjek mora naučiti da su Božja uslišanja uvijek u zadnji čas i uvijek iznad očekivanja onoga koji moli, uvijek bolja, sjajnija, veća i neobičnija nego je molitelj mogao zamisliti. To je zato da čovjeku iz životnog iskustva bude jasno da je uslišanje OČITO Božji dar, a proizvod nekog moliteljskog lukavstva, vještine pregovaranja, nagovaranja, lijepo izrečenog moljenja, nekih moliteljevih zasluga, prava ili moći i vlasti da si prigrabi što god mu padne na pamet.

Evo primjera: Kad su Izraelci izlazili iz Egipta, Sveto pismo na jednom mjestu kaže da su „otišli uzdignute pesnice!“- To je usputna primjedba koja govori kako su ipak sebi, nakon deset egipatskih zala, nakon deset čuda koja je Bog izveo da pokaže da je Izlazak čudo i djelo Božje, a ne Mojsijeva i Aronova diplomatska vještina, dakle, nakon očitih čuda, Izraelci su na kraju Izlazak iz Egipta pripisali sebi!?! Koje li drskosti i bezumlja! Onda ih je trebalo naučiti, i opet iz životnog iskustva, da to nije tako. Bog je doveo narod na obalu Crkvenog mora, a onda je duhovno nadahnuo faraona i Egipćane da ne pusta Izraelce samo tako iz Egipta, nego da ih vrate nazad kako bi im nastavili robovati. I faraon je krenuo u potjeru za Izraelcima. Dakle, s jedne strane duboko i široko more, a nema brodova, a s druge strane faraon i stotine bojnih kola i konjanika, lukova i strijela, kopalja i štitonoša, vojnika pod vojnom opremom! Izraelci su dovedeni u nemoguću životnu situaciju: ili će se podaviti u Crvenom moru, ili će poginuti od bolje opremljene egipatske vojske. A onda dolazi odgođeni rješenje u krajnji čas: u ekstremnim okolnostima: more se razdvaja Božjim čudom na dvoje, Izraelci prolaze suhim putem, a faraonova kola zapinju na izlasku iz mora, okreću nazad prema Egiptu i more se vraća na svoje mjesto potapajući na žalu faraona i svu njegovu vojsku. Uslišanje je došlo doslovno u zadnji čas i bolje i veće nego su Izraelci mogli misliti ili mu se nadati: nisu samo pobjegli faraonu i spasili živote, nego su vidjeli faraona i svu vojsku egipatsku potopljenu, udavljenu i mrtvu na obali Crvenoga mora, dakle, nikada im više neće moći nauditi.

Potrebno je razumjeti da izvanredne stvari Božje, njegova veličanstvena čudesa, nešto jako dragocjeno kao blago imamo u glinenim posudama koje su krhke, lako se razbiju, neugledne su i niske vrijednosti. Dakle, u zastrašujućim i krajnje neugodnim i nesigurnim okolnostima doživjet ćemo uslišanje na uzvišen i izvanredan način, veličanstveno i dragocjeno, samo zato da se očituje da je to nezasluženi i nezasluživi Božji dar, nešto čisto i slobodno od njega, a ne od naših prava, zasluga, vještina, sposobnosti, trgovanja, ucjenjivanja, trgovanja ili manipuliranja Bogom, a kamo li nekog gospodarenja Bogom!

Dakle, treba uvijek moliti i nikada ne sustati. A uslišanje će doći posve slobodno od Boga, kad odluči, kako on odluči i u mjeri u kojoj on odluči, kao čin njegove ljubavi, dobrote, prijateljstva i slobodnog izbora, a ne naše prisile ili lukavstva i vještine nagovaranja ili pregovaranja. Nema te molitvene tehnike koja na silu izvana može saviti volju Božju po našoj miloj volji. JAČINA DUHOVNIH BIĆA MJERI SU JAČINOM NJIHOVE SLOBODNE VOLJE, A VOLJA BOŽJA NADMAŠUJE SVE SNAGE SVAKE POJEDINE I SVIH UJEDINJENIH STVORENIH ANĐEOSKIH I LJUDSKIH VOLJĀ. Bog je jači od svih nitko ga ni na što ne može prisiliti. Njegova volja je jača od svih i iznad svih. Kad on zarikao bude, tko da se ne prestraši i kome da srce ne zatreperi kao što lišće treperi na vjetru?

I za kraj, posljednja rečenica današnjeg evanđelja: „ustat će žurno na njihovu obranu, ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Još jedna mrvica o molitvi i uslišanju: Bog će žurno ili angažirano, zauzeto, sa srcem, a ne bezvoljno, mlako i preko volje, ustati na obranu svojih prijatelja, onih koji mu vjeruju, koji se prema njemu odnose vjernički, a ne magijski ili manipulatorski nastojeći da silu ugrabiti od Boga ono što se tim nasilnicima sviđa. Alil kad dođe na zemlju da riješi problem i muku, hoće li naći vjere na zemlji? To nije vjera da Bog uopće postoji ili vjera u smislu nekog nesigurnog znanja kao na primjer kad nismo sigurni da je meso do kraja pečeno, ili ne znamo koliko se peklo, pa kažemo: Pa, vjerujem da je gotovo, mislim ili nadam se da je gotovo, ali ne znam potpuno sigurno. Ne, ne radi se o takvoj vjeri. Nego o povjerenju, o predanju, o prihvaćanju Božje volje i njegove osobe. Moramo uvijek voditi računa o Bogu i Božjoj osobi, o njegovoj volji, o tome što si On misli o našoj situaciji i o našim molbama, o tome kako bismo mi riješili svoju situaciju. Ja mogu reći Bogu: pomozi mi biti sretan/sretna: ali onako kako ja hoću ili odlučim biti sretan/sretna: hoću kozmetiku za pomlađivanje i vječnu mladost i ljepotu; hoću izvrsna odijela i oprave, nakit i aute, novac da si mogu kupovati kad i što i koliko želim; hoću zdravlja i dobre hrane i pića, lijepe i velike dvore, vile, apartmane, brodove, aute, direktorsko ili predsjedničko mjesto i tako redom.To nije vjera. Vjera podrazumijeva da imam povjerenja da će biti ne samo dobro, nego i na kraju najbolje ono što je volja Božja koju ja ne moram ni poznavati u detalje, a i s kojom se ne moram na početku uslišanja slagati.

Eto, koliko smo mrvica danas prikupili o molitvi i uslišanjima Božjim, i o svim moramo voditi računa kad molimo, da se ne bismo neugodno iznenadili nad nekim rezultatima svojih molitava. Neki puta kad tjeramo liju, istjeramo vuka. Zato je narod smislio narodnu poslovicu da nije dobro tjerati liju, jer se može istjerati vuka, tj. nije dobro nešto uporno i ustrajno moliti i tražiti jer rezultat naših molitava može biti vuk, a ne lija, nešto opasno i nepoželjno za nas, što na početku nismo očekivali, a proisteklo je jer smo molili za nešto što ne znamo točno što je to što molimo. Moliti za bogatstvo i dobiti ga, znači dobiti i nesigurnost: udaje li se onda moja zaručnica za mene ili joj je stalo samo do mojeg bogatstva, a ona potajno voli drugoga i moje bogatstvo potkradati i koristiti kako bi se potajno sastajala sa svojim ljubavnikom i kupovala mu darove.

Samo za kraj, mi ovako postupamo prema Bogu. Bog nam je darovao tijelo i njegove darove: zdravlje, jakost, snagu, ljepotu, mladost, privlačnost, pamet, zabavnost, spretnost i slično kako bismo pronašli suprugu ili supruga i živjeli u zakonitom braku rađajući i odgajajući djecu. A onda mi Božje darove: mladost, ljepotu, zdravlje, snagu tijela i slično, koristimo kako bismo bludničili i tražili što više spolnoga užitka radi sebičnog užitka. Mi krademo i zloupotrebljavamo Božje darove, kao što siromašna supruga može krasti od bogatog muža da bi si omogućila aute i stanove u kojima će potajno varati tog bogatog supruga s nekim lijepim ljubavnikom. Pa je li bogatstvo blagoslov ili prokletstvo? Treba li ga moliti ili za njega moliti? Donosi li dobro ili zlo? Donosi li sreću i smirenost ili nesreću i nesigurnost, nemir, zabrinutost, sumnje? Bog najbolje kažnjava ljude kad im doslovno ispunja njihove molitve, jer mi i ne znamo što da molimo kako treba. Stoga mora nam u pomoć priteći Duh Sveti, treća božanska osoba, ili se možemo prilično opeći i poskliznuti na polju molitve.

Amen.