Draga braćo i sestre!

U drugom čitanju danas imamo govor o uskrsnuću od mrtvih, a unutar toga jednu značajnu rečenicu koji vrijedi ovdje ponoviti: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. “ Doista, ovaj život nije sve i nije cjelina čovjekovog života. Ovaj život je prolazna faza ili dio ukupnog čovjekovog postojanja. On služi tome da u prostoru i vremenu učinimo nešto što u vječnosti ne možemo: a to je da više puta i na više načina pokažemo ili izrazimo, utjelovimo ili ostvarimo opredjeljenje za Boga, poslušnost njegovoj volji, žrtvu svoje slobodne volje i slobodnog izbora da izaberemo Božju volju i Božji plan, njegovo određenje i njegovo traženje od nas. Štoviše, nama je na ovom svijetu dano ne samo poštivati Boga i podlagati se njegovim zadacima za nas i njegovim traženjima od nas, nego nam je dano za Boga i trpjeti, tj. pokazati da smo vjerni Bogu i onda kad ne osjećamo ili ne vidimo, ne spoznajemo ili ne primjećujemo da od Boga imamo koristi ili užitke.

Lako je s nekim biti prijatelj i u dobrim odnosima dok od takve osobe primamo darove, koristi i užitke, ali onda ne znamo ni mi sami, a ni ta osoba, jesmo li mi prijatelji zato što imamo koristi od te osobe ili smo prijatelji zato što tu osobu poštujemo radi te osobe same, radi njene vrijednosti i iz čiste, Neproračunate ljubavi i prijateljstva.

Kad je Bog stvorio u početku nebo i zemlju, onda to znači da je stvorio duhovni i tvarni svijet: svijet anđela i svijet ljudi. U svijetu anđela on je svakome anđelu pokazao i dokazao da ga je stvorio iz čiste ljubavi, neproračunate i nesebične. On je objavio, objasnio i dokazao svakom anđelu da on, Bog, ne treba anđele, da od njih nema nikakve koristi i da anđeli ne zaslužuju postojanje i život i zajedništvo s Bogom, nego je sve nabrojeno čisti Božji dar i slobodna odluka posve slobodne Božje volje. Bog je mogao birati da stvori ili da ne stvori bilo koje biće koje postoji, a kad se slobodno odlučio da nekome daruje postojanje, Bog je slobodan da to biće stvori na jedan, drugi ili neki treći način. Tako je anđele stvorio kao čiste duhove, a ljude kao utjelovljenje duhove, dakle, dvije različite vrste duhovnih bića.

I pred svakog anđela je Bog stavio mogućnost da posve slobodnom voljom i slobodnim izborom odluči Boga ljubiti i poštivati ili ne ljubiti i ne poštivati. Da bi anđeli pokazali svoj slobodni pristanak na ponudu slobodnog odnosa prijateljstva i ljubavi s Bogom, anđeli su dobili od Boga neki zadatak ili neko traženje, neki zahtjev od Boga. Svakoga od njih je Bog pitao žele li posve slobodno ispuniti zadatak ili svrhu ili smisao koji im je Bog dodijelio. I to baš taj zadatak, smisao i svrhu, a ne nešto drugo, pa makar to drugo bilo i taže, vrednije ili uzvišenije. Drugim riječima, tražila se neka vrsta poslušnosti Bogu i uvažavanja Boga i njegovog jedinstvenog zahtjeva. Većina anđela se opredijelila za poslušnost i vjernost Bogu, za prijateljstvo i ljubav prema njemu i nisu uopće doživjeli kao sramotu, poniženje ili uvredu to da moraju ispuniti volju Božju i da svoju volju moraju uskladiti ili podložiti volji Božjoj. Nisu to čak ni doživjeli kao neku žrtvu, poteškoću, napor ili nešto negativno, nego su vidjeli da je najbolje za njih da su točno tamo gdje ih je Bog stvorio, da su točno takvi kakvima ih je Bog stvorio i da ostvare smisao ili svrhu koju im je Bog dodijelio jer Bog zna najbolje i imali su povjerenja da je Bog za njih odabrao ono što je za njih i za sve ostale anđele najbolje. Oni su prihvatili i Božje određenje da stvori vidljivi svijet i da stvorio ljude, utjelovljene duhove, i u tome nisu vidjeli ništa teško, odbojno, nedostojno njihove naravi i ljepote, pameti i snage, savršenstva i svetosti. Sve što je Bog odredio i objavio, stvorio i tražio, odlučio i zadao, sve im je bilo sasvim normalno prihvatiti i tome se radovati jer su vjerovali da je Bog pametan, dobar, mudar, blagohotan, milosrdan, pravedan, istinit, savršen, beskrajan, beskonačan i sveznajuć, bez početka i bez kraja, najbolje biće koje može postojati i koje stvarno postoji.

Manjina anđela je doživjela traženje Božje od njih i zadatak, svrhu i smisao koji im je Bog dodijelio kao nešto za te anđele neprihvatljivo, ponižavajuće, uvredljivo, preteško, odbojno i loše. Htjeli su nešto drugo za sebe, nešto u stvari nemoguće, i odbili su Boga, nisu htjeli podložiti svoju volju volji Božjoj i nisu htjeli živjeti u prijateljstvu s Bogom niti u ljubavi prema njemu. Zamrzili su i Boga i sve što je Božje: i anđele koji su ostali u ljubavi s Bogom, ali i ljude koje je Bog stvorio. Zaratili su se s dobrim anđelima, ali su izgubili taj rat i zbačeni s neba u pakao, a onda su iskoristili otvorene kanale komunikacije između duhovnog i tjelesnog svijeta i predložili su ljudima pobunu protiv Bog, predložili su ljudima da ne vjeruju u ljubav koju Bog ima prema ljudima, predložili su ljudima da ne vjeruju Bogu da će im Bog davati sve što ljudima treba da bi bili sretni i spašeni, te su predložili ljudima da ljudi pokušaju spasiti sami sebe i to tako da ukradu od Boga vječni život, vječno zdravlje, vječnu mladost, vječnu ljepotu i vječno bogatstvo, vječnu čast i vječnu vlast i moć. Kad su tu krađu ili otimačinu ljudi pokušali napraviti, ne samo da nisu uspjeli ništa ukrasti ili oteti Bogu, nego su samo pokvarili prijateljstvo i ljubav prema Bogu, prestali su biti poslušni Bogu, prestali su imati povjerenja u Boga i izgubili su sve one nadnaravne i izvannaravne darove Božje koje su u stvaranju dobi. Naime, Bog je prvim ljudima darovao tri vrste darova: naravne, izvannaravne i nadnaravne. Kako ovo nije predavanje iz teologije, nego propovijed na šestu nedjelju kroz godinu, i to još k tome propovijed za narod koji nema filozofsko i teološko obrazovanje, onda ćemo se ovdje zaustaviti i neće tumačiti razliku između ove tri vrste darova.

Za svrhu ove propovijedi dovoljno je reći da su ljudi izvornim grijehom pogubili izvannaravne i nadnaravne darove Božje. Bez tih darova nitko se od ljudi ne bi mogao spasiti tj. ući u raj ili u nebo, odnosno u vječno zajedništvo života, ljubavi i prijateljstva s Bogom. Stoga je Bog odlučio na jedan sasvim poseban način ponovno dati ljudima i izvannaravne i nadnaravne darove Božje koji su ljudima potrebni za spasenje, pa je pripremio čovječanstvo kroza Stari zavjet na utjelovljenje druge božanske osobe, Sina Božjega koji je postao Sinom čovječjim i na poslanje treće božanske osobe, Duha Svetoga.

Ljudi već u ovom životu primaju razne i sve darove Božje koji su potrebni za ostvarenje vječnoga spasenja u vječnom, duhovnom i drugom svijetu. Ovaj svijet nije sve i nije sva ljudska stvarnost. Međutim, kako je Bog stvorio prve ljude, Adama i Evu u raju zemaljskom i dao im vidljive i tvarne, opipljive i utjelovljene dokaze svoje vječne i duhovne ljubavi i prijateljstva, tako je isto Bog odlučio da u razdoblju ili vremenu Crkve, tj. između Uzašašća Isusovog i silaska Duha Svetoga s jedne strane, te drugog Isusovog dolaska i preobrazbe ovog svijeta u novo nebo i novu zemlju s druge strane, daruje ljudima neke vidljive i opipljive darove svoje dobrote i ljubavi i prijateljstva. Mnogi zlohotni ili zločesti ljudi, ograničeni, ogorčeni ili prezahtjevni, samovoljni i drski, ne žele vidjeti te dokaze, darove i znakove Božje dobrote, prijateljstva, ljubavi, finoće, velikodušnosti i slično. Pa prigovaraju, kvocaju, žale se i stalno nešto mrmljaju, negoduju i na kraju nemaju nikakvog povjerenja u Boga ni na ovom svijetu ni u budućem.

Da ima Boga, bilo bi i pravde! Misle, bilo bi i pravde već ovdje na ovom svijetu, a bilo bi takve pravde kakvu si oni zamišljaju. Kad bi do kraja i savršeno jasno morali definirati ili deskribirati tu pravdu ili što točno misle pod provođenjem te pravde, vidjeli bi da na kraju to ne mogu ili bi se teško spetljali i upali u proturječje, nemogućnost, presloženost i tako redom. Da je Bog dobar i svemoćan, ne bi bilo patnje na ovome svijetu! Još jedan prigovor koji je nemoguć jer je parcijalan ili djelomičan, a istina je cjelina i ako hoćemo istinu, moramo uzeti u obzir cjelinu stvarnosti, a prigovor o dobrom i svemogućem Bogu i patnji na ovome svijetu izostavlja bitan dio cjeline, a to je slobodna volja, slobodni pristanak ili slobodni izbor i poredak ili hijerarhija vrijednosti koju je Bog uspostavio pri stvaranju svijeta, a u toj hijerarhiji je sloboda volja iznad izbjegavanja ili izostanka patnje, trpljenja, boli i muke. K tome, ovaj svijet i stvorenja u njemu su ograničena i to je važan faktor cjeline kojega ne uzima u obzir prigovaranje o tome kako može biti patnje u svijetu ako postoji dobar i svemogući Bog. I tako redom, mogli bismo i dalje lomiti i drobiti pogreške i pogrešnost prigovora da ne može postojati dobar i svemogući Bog ako postoji neka patnja na ovom svijetu.

I na kraju, da se vratimo na početak i na našu početnu rečenicu iz drugog čitanja: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ To znači da moramo vidjeti, unatoč zlim elementima u svojem životnom iskustvu, da ima i nešto dobra što smo od Boga primili već u ovom svijetu i da je to obećanje, zalog ili simbol dobara, vrijednosti i darova koje ćemo od Boga primiti u vječnosti. Nadalje, kršćanstvo, religija ili formalizirana vjera, nije opijum naroda ili droga za narod, duda varalica koja samo obećava neka buduća, nevidljiva i duhovna dobra kako bi narod bio u pokornosti i kako bi svjetovni vladari i svećenstvo dobro živjeli na grbači naroda i uživali bogatstva i moći u ovom svijetu. Već u ovom svijetu Bog nagrađuje svako dobro i kažnjava svako zlo. Ukoliko ne vidimo neke ili sve darove Božje nama osobno u ovome svijetu, onda smo duhovno slijepi ili slabovidni, ali to nije problem Božji, nego naš, nije krivnja Božja nego naša. Ukoliko od Boga tražimo sve darove i svu pravdu i sva dobra samo na ovom svijetu i to tako da to već sad sve vidimo i doživimo, da već sad vidimo da kažnjava neumoljivo i nedvosmisleno sve one koje mi smatramo objektivno zlima i pokvarenima, onda smo najbjedniji od svih ljudi. Jer, ponavljam, ovaj svijet nije sve i nije jedina cjelina. Ovaj svijet je dio veće cjeline i Bog će sigurno i na ovom svijetu i na onom svijetu darovati svojim prijateljima razne darove i nagrade po njegovoj, Božjoj slobodi i rasporedbi. On zna da smo slabi i krhki i da nam trebaju dokazi i potpore da bismo mu vjerovali i zato nam već u ovom životu daje mnoga i razna dobra. Što više s Bogom komuniciramo, više nas svjetlo Duha Svetoga može prosvijetliti da ispravno vidimo i ispravno protumačimo Božje darove u ovom životu nama osobno i nama važnim osobama. Isto tako, Duh Sveti će nam pokazati i dokazati da ovaj svijet nije sve i da je dio veće cjeline, te da Bog ima načina i nakon ovoga života dati svoje vječne i beskrajne i čisto duhovne i vrijedne darove svojim prijateljima i nama mučenima spokojem, a našim mučiteljima mukom uzvratiti, tj. kazniti svaku opačinu i zloću, kako to kaže Objava Božja u Novom zavjetu (2 Sol 1,6-10: „(6) Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukom, (7) a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, (8) u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. (9) Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva, (10) kada – u onaj Dan – dođe da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše.“).

Amen.