Draga braćo i sestre!
Posljednjih dvadesetak godina izloženi smo amerikanizaciji, pa smo tako od blagdana svetog Valentina, svećenika i mučenika došli do dana zaljubljenih. No, iza amerikanizacije stoji sotonizacija ili đavolski plan da se sve sveto i čisto, sve kršćansko i Božje pretvori u pogano i grešno, svjetsko i svjetovno. Tako se ljubav pretvara u zaljubljenost, a zaljubljenost u samo i jedino tjelesne i spolne odnose radi užitka.
Kako je kršćanstvo nekada pretvaralo poganske blagdane u kršćanske svetkovine, tako danas vrag oponaša Boga i Kristovu Crkvu, pa na isti način pretvara kršćanske svetinje u poganluk i grijeh. Budući da se najviše širi putem filmova, televizije i interneta, a sve je krenulo prije sad već skoro stotinjak godina iz Amerike, u stvari iz Engleske, ali nećemo sad cjepidlačiti oko nekih Tavistock instituta i raznih obitelji čija prezimena počinju slovom R, onda općenito govorimo o amerikanizaciji. Tako smo umjesto sisveta dobili noć vještica. Umjesto svetog Nikole imamo djeda mraza ili nekog klausa, umjesto Božića imamo vrijeme darivanja ili u najboljem slučaju tzv. obiteljski blagdan kad je najvažnije da je obitelj na okupu i da se dobro jede i pije, lijepo zabavlja i razmataju darovi, te da taj dan nitko ne radi i da su svi doma. A sad, eto, kao jedna od zadnjih amerikanizacija u nizu, došla je do nas i ludnica oko dana zaljubljenih kad se kupuju bombonijere i cvijeće, kad izlazi u skupe restorane, pa čak i na romantične vikende u hotele, toplice, saune ili čak nekamo u inozemstvo kako bi se dobro dobro jelo, pilo, trošilo, darivalo i na kraju i seksalo, jer to je – eto – dan zaljubljenih, a zaljubljeni vode ljubav, što je drugi izraz za spolni odnos.
Međutim, ljubav nije zaljubljenost, a još manje spolni odnos. Kad bi to bila, onda ne bismo imali tri ili više izraza, nego samo jedan. Stoga na blagdan kršćanskog mučenika i svećenika, svetog Valentina, mi slavimo ljubav i to Božju, pravu ljubav, potpunu ljubav, duhovnu ljubav, čistu ljubav i neproračunatu ljubav koja je vrlina ili krepost ili dugotrajni i pozitivni stav duha da se nekom drugom izvan sebe i različitom od sebe čini dobro, da se prema tom drugom bude blagohotan, odgovoran, požrtvovan, velikodušan i fin, da se toga drugoga uvažava i poštuje i da mu se bude spreman pomoći.
To znači da je sveti Valentin, kao i svaki svećenik i mučenik pretpostavio Isusa sebi i da se žrtvovao za Isusa. Kad je nakon uskrsnuća Isus pitao Petra na obali Galilejskog mora: Šimune Petre, ljubiš li me više nego ovi (ostali apostoli koji su tamo bili prisutni), Petar je odgovorio: Da, Gospodine. Onda ga je Isus drugi put pitao malo drugačije: Petre, ljubiš li me? Dakle, ovaj put je pitanje bez usporedbe s drugima, radi se samo o odnosu Isusa i Petra osobno i izravno. I opet je Petar odgovorio da ljubi Isusa. A onda je došlo treće pitanje u kojem je upotrijebljen različiti glagol: Petre, voliš li me prijateljskom ljubavlju, ili jesi li mi prijatelj, tj. prijateljuješ li sa mnom? U prva dva pitanja je grčki glagol agapas me, tj. ljubiš li me duhovnom ljubavlju, a treći put je uzet glagol fileis me, a riječ filon znači prijatelj. Filein znači prijateljevati, tj. voljeti prijateljskom ljubavlju.
To su pitanja koja Isus postavlja svakom biskupu i svakom svećeniku kako njihov poziv ne bi bio samo neki posao koji se obavlja profesionalno i stručno, nego i osobni odnos s Isusom. Sveti Valentin je kao pravi sveti svećenik gledao na Isusa, a ne u prvom redu i izravno na ljude kojima je svećenički služio. Kako danas, tako i u njegovo vrijeme, bilo je mnogo ljudi izvan Crkve koji su s mržnjom ili ravnodušno gledali na kršćanskog Boga, Crkvu, sakramente, svetinje naše vjere, pa i na same Božje službenike. A onda, ni sami kršćani nisu svi bili sveci i savršeni ljudi, ponizni, skromni, dobri, uljudni, neosvetoljubivi, darežljivi i fini. Sigurno je i sveti Valentin doživljavao svašta u svojem svećeničkom životu. Ali je i njemu Bog rekao, kao i prije mnogo stoljeća jednom Starozavjetnom proroku koji se jako razočarao u svojem narodu i njegovom ponašanju i u nekim narodnim zahtjevima. Bog je rekao tada Samuelu, pa onda i u njegovo vrijeme i svetom Valentinu: nemoj se žalostiti, vrijeđati i gristi zbog tih neugodnosti i zločestoća naroda jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene. Ti gledaj u mene i radi mene, radi toga što te ja, Isus i Bog to pitam i tražim, radi toga i samo radi toga, čini dobro narodu koji to ne zaslužuju, koji na to nema pravo i od kojega ti nemaš baš neke koristi, a od nekih imaš i izravnu štetu. Gledaj na mene jer ja, Bog koji sam te stvorio i spasio, koji sam te pozvao u svećeničku i proročku službu, ja sigurno zaslužujem tvoju ljubav i da meni činiš i uzvratiš dobro, a od mene ćeš sigurno imati koristi jer ja ću ti otvoriti rajska vrata i pustiti te u nebo i vječnu sreću i radost.
Sveti Valentin je shvatio da Bogu izravno ne treba Valentinova služba, njegova djela, sakramenti i propovijedi, ali da Bog traži da to Valentin čini onima koji su Bogu važni, Božjem narodu koji je takav kakav jest: grešan i svakakav, ali koji bi trebao postati svet i dobar. Pa iako narod izravno ne zaslužuje Valentinovu službu i strpljivost i popustljivost i blagost ili požrtvovnost, ipak to Bog zaslužuje, a Valentinu je bilo svejedno što Bog od njega traži jer je Valentin ljubio Boga i želio je Bogu udovoljiti. Iz ljubavi i prijateljstva prema Bogu, Valentin je žrtvovao svoju volju i činio ono što je Bog od njega tražio: nije dijelio sakramente onima koji su to zaslužili jer su bili dobri prema Valentinu, nego je dijelio sakramente jer ga je Bog zamolio da dijeli sakramente onima koje je Bog želio spasiti. Nije Valentin propovijedao ili držao vjeronauk onima koji su mu pljeskali ili dobro platili, nego onima kojima ga je Bog poslao propovijedati i koje je Bog želio prosvijetliti. Sveti Valentin nije gledao na oluju koja je bjesnila oko njega, nego je gledao na Isusa pa je mogao, simbolično govoreći, hodati po vodi, to jest hodati po nemirnom i prijetećem moru života i životnih okolnosti, a da ne potone u propast, u depresiju, u bezvoljnost, u lijenost, u komociju, u osvetoljubivost, u srditost, oholost, tobožnju pravednost za druge a popustljivost prema sebi i tako redom.
Na kraju njegovoga zemaljskoga puta, Bog mu je dao mogućnost da svoju ljubav i prijateljstvo posvjedoči mučeničkom smrću. Ionako svi ljudi umiru i odlaze s ovoga svijeta. Nije svejedno kako i kada. Budući da je već mnogo puta prije tog završnog dana svojega života sveti Valentin svoju volju podvrgao Božjoj volji i žrtvovao svoju volju Bogu, onda je toga posljednjega dana svojega života sveti Valentin samo učinio konačnu žrtvu ili podlaganje Bogu, da Bog odluči kada će i na koji način sveti Valentin s ovoga svijeta prijeći u vječnost. Za tu poslušnost i podložnost, odnosno za tu žrtvu slobodne volje, sveti Valentin je primio nagradu vječnoga života, slave, radosti, svjetlosti i blaženstva.
Svako svoje duhovno stvorenje, svakoga anđela i svakog čovjeka Bog traži ljubav i prijateljstvo, a to znači da traži od nas mu tu ljubav i prijateljstvo stvarno i pokažemo i izrazimo. Čista, božanska, nesebična, nazainteresirana ljubav je uvijek neproračunata, ne ljubi iz vlastite koristi i užitka, nego radi drugoga. Da bi se to pokazalo, potrebno je djelo koje nazivamo žrtva ili poništenje vlastite koristi i užitka, tj. djelo koje će biti izvršeno tako da čovjek ili anđeo ne traži vlastitu korist i užitak, nego samo i jedino Boga. Vrhunac te neproračunate ljubavi imamo u Blaženoj Djevici Mariji koja je nadvisila sve anđele i sve ostale ljude u svojoj ljubavi i požrtvovnosti i u svojoj žrtvi Bogu. A onda su iza nje svi anđeoski korovi ili redovi koji su ostali vjerni Bogu, te svi sveci, među kojima danas blista i sveti Valentin.
I mi smo pozvani neproračunato ljubiti Boga i svoje bližnje. To je božanski teško, ali je zato božanski vrijedno. Istina jest: mi uvijek trebamo Boga jer trebamo živjeti i trebamo živjeti sretno, a za to nam je potreban Bog. Mi ćemo, dakle, uvijek biti bar donekle zainteresirani da smo si s Bogom u dobrim odnosima jer nam samo od njega može doći postojanje i blaženi život vječni. No, zato nam Bog daje mnoge mogućnosti da mu pokažemo nezainteresiranu, čistu, neproračunatu ljubav. Zato i u svakom braku postoje prilike da supružnici pokazuju jedan drugom da ne ljube i da ne žive isključivo ili pretežito iz vlastitih interesa, koristi i užitaka, nego da su sposobni ljubiti drugoga i onda kad to drugi ne zaslužuje, kad drugi na to nema baš neko pravo i kad od toga drugoga nemamo koristi. To pokazuje i dokazuje da poštujemo i uvažavamo vrijednost druge osobe i da ne tražimo sebično samo sebe i svoje koristi i užitke. Neka nam sveti Valentin pomogne ljubiti takvom ljubavlju.
Amen.
