Draga braćo i sestre!

Sveti Luka voli staviti u kontekst molitve razne važne stvari u svojem evanđelju. Tako je za vrijeme molitve opisao preobraženje Isusovo na gori, jer jedini od evanđelista on opisuje da se preobraženje dogodilo dok se Isus molio. Pa i današnja epizoda događa se za vrijeme molitve, odnosno odmah po završetku Isusove molitve. Čuli smo: Dok se Isus jednom u osami molio, upitao je svoje učenike što svijet govori o njemu. A učenici su mu prenijeli mišljenja raznih ljudi i skupina: jedni su mislili da je Isus u stvari Ivan Krstitelj, što je bilo prilično bez veze jer je Ivan Krstitelj bio očito druga osoba, mnogi su i vidjeli zajedno Ivana Krstitelja i Isusa na Isusovu krštenju u Jordanu, pa je to praznovjerno nabadanje o čudesnom uskrsnuću Ivana Krstitelja kojega je kralj Herod dao uhvatiti i na kraju pogubiti u tamnici. A kako je Isus činio čudesa, onda su to praznovjerni i praznoglavi ljudi protumačili da zato što je Ivan Krstitelj nekako čudesno oživio, da zato u njemu i po njemu djeluju čudesne sile i da te sile ozdravljaju i oživljuju druge ljude. Eto dokle ide ljudska glupost, praznovjerje i bauljanje bez mozga.

Neki su ljudi smatrali da je Isus ponovno utjelovljeni prorok Ilija jer je neko Starozavjetno proroštvo naviještalo da će prorok Ilija ponovno doći u neko doba. Međutim, Isus je protumačio svojim učenicima da se to Starozavjetno proroštvo o dolasku Ilijinom može simbolički primijeniti na Ivana Krstitelja koji je trebao doći u mentalitetu, načinu djelovanja i u duhovnosti svetog Ilije, na način postupanja svetog Ilije, a posebno da je sveti Ivan Krstitelj trebao ispuniti jednu od duhovnih zadaća svetog Ilije: pripremiti narod na dolazak Spasitelja svijeta, kako bi narod prihvatio naučavanje Isusovo, njegovu objavu, njegove riječi, informacije, istine koje je govorio, a onda da bi narod prihvatio i Isusovu osobu, njegov primjer, njegovo postupanje i sve ono u čemu je Isus osobno bio uzor svima nama kako mi trebamo djelovati i postupati. Jer Bog ne želi samo riječi, informacije, apstraktne istine; on želi i djela, postupke, materijalna ostvarenja, stvarnost.

Neki su ljudi napokon smatrali da je Isus neki od drevnih proroka, tj. da nastupa na način proroka Jeremije ili Ezekijela, Samuela, Izaije, Zaharije, Malahije i tako redom. Naime, proroci su naučavali, poticali, prijetili, činili proročke znakove, neki su činili i čudesa, kao Ezakijel ili Ilija koji su oživljavali mrtve, izazivali sušu ili kišu, svodili munje i gromove s neba i tako redom.

Na kraju Isus pita učenike, što oni misle o njemu: tko je on ili što je on. A onda sveti Petar u ime svih odgovora da oni misle da je Isus Pomazanik Božji, na hebrejskom se to kaže Mesija, a na grčkom Krist. Na hrvatskom se to kaže Pomazanik. Radi se o osobi koja je po vanjskom znaku pomazanja svetim uljem dobila neko posebno poslanje od Boga, a time i veliku vlast, čast i ulogu u povijesti izabranog naroda, pa čak i cijelog svijeta.

I Isus je upravo to: Pomazanik Božji koji je pomazan Duhom Svetim da bi bio izvor Duha Svetoga, Duha životvorca za sve ljude, da bi svi ljudi od njega primali život vječni. On je bio Pomazanik Božjih, tj. poslanik Božji koji je otvorio svima nama vrata raja, omogućio nam je pristup u život vječni, u vječnu radost, veselje, slavlje, blaženstvo, uživanje u raju, nebesku slavu, zdravlje, ljepotu, slobodu, mir, sigurnost i svako drugo dobro.

No, kako će to Isus nama otvoriti rajska vrata? Kako će to on nama darivati život vječni? Tako da nam preda samoga sebe u ruke. Mi smo ga trebali po Božjoj zamisli prihvatiti s poštovanjem i poslušnošću, sa zahvalnošću i obzirnošću. Međutim, kako smo da mi to primili? Reče Isus svojim učenicima: »Kad se Pomazanik Božji preda ljudima u ruke, onda će taj Sin Čovječji mnogo pretrpjeti, njega će u ime svih grešnih ljudi starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, on će biti ubijen, ali će i treći dan nakon smrti uskrsnuti.«

Kad smo to mi osobno Isusa, Pomazanika Božjega odbacili, kad je on od nas mnogo pretrpio, pa čak i bio ubijen? Kad god smo odbacili njegove zapovijedi, njegovu volju, njegove misli i kad god smo bili ravnodušni prema njegovim osjećajima. Rekao nam je da neka naša djela u njemu izazivaju osjećaje žalosti, razočarenja, ljutnje, tuge, odbojnosti i odvratnosti, gađenja i srditosti, ali mi smo ipak napravili po svojem i nismo vodili računa kako se Isus osjeća dok smo mi to griješili i kako se on osjeća nakon naših grijeha, odnosno dok traju stanja naših grijeha ili posljedice naših grijeha. Jer naši grijesi mogu izazvati dugotrajnu žalost, nepravdu, poniženje, štetu ili zlo našim bližnjima. A Isusu je jako stalo do tih naših bližnjih, i kad su oni žalosni ili poniženi, oštećeni ili obespravljeni, onda se i on osjeća tužno, potišteno, žalosno, ogorčeno, ljuto, utučeno i slično. Mi smo puno puta u životu mislili: samo da je meni dobro, a kako se drugi osjećaju, i kako se Isus osjeća, mene baš nije briga; pa nisu moja djela baš tako grozna da se drugi ljudi ili Isus osjećaju jako loše. A ako se i osjećaju loše, sami su si krivi, baš me briga za njihove osjećaje i doživljaje. Ili mislimo da možemo lako popraviti ono loše i grešno što smo napravili, pa si dopustimo neku malu svinjariju na račun Boga ili na račun drugih ljudi, na račun pravde, milosrđa, dobrote, uslužnosti, velikodušnosti, ljubavi, popustljivosti, strpljivosti, odgovornosti i drugih kreposti ili vrlina. I tako kroz život gomilamo zrnce po zrnce prašine i prljavštine koje nanose bol, žalost, nepravdu, ogorčenje, odbačenje i tugu našem Bogu, Pomazaniku Božjem, malo po malo, a da to baš i ne primjećujemo, nagomilamo podosta toga što na kraju rezultira njegovim odbačenjem, velikim trpljenjem i smrću. Mnoge stvari koje nama nisu jako važne i koje mi smatramo lakim i neznatnim grijesima, Bogu mogu jako smetati i činiti ga nesretnim. A onda se mi još pravimo ludi ili se postavljamo kao njegovu suci i čudimo se njemu: pa šta je Bogu, zašto se toliko pjeni ili srdi ili žalosti oko nekih naših sitnica? Na primjer, jako mnogo ljudi smatra da je to jako sitni i laki grijeh ne dolaziti nedjeljom na misu godinama ili ne ispovijedati se po pet, devet ili dvadeset godina, a onda isto tako ne primati pričest po pet, šest ili petnaest godina za redom. Međutim, nekoliko godina za redom, kontinuirano, neprekinuto, trajno, ustrajno, iz nedjelje u nedjelju, iz blagdana u blagdan, ne doći u crkvu na misu, ne posjetiti Boga u njegovoj kući, ne doći Isusu niti čestitati rođendan na Božić u njegovoj kući, tj. ne doći niti na polnoćku niti na dnevnu misu na Božić, a ima jako puno kršćana koji godinama nisu bili ni na Božić na misi, onda je to je u stvari velika uvreda Bogu, veliko odbačenje, velika mlakost i ravnodušnost prema Bogu, veliki prezir njegove osobe, njegove žrtve i njegovih napora za nas. Njega je puno koštalo da nas spasi, da nam otvori vrata raja i da nam omogući pristup u život vječni. Jer naši grijesi nose sa sobom teške posljedice i ako nam Bog želi oprostiti grijehe, tj. osloboditi nas od grijeha kako bismo ušli u raj, onda on mora popraviti sve posljedice naših grijeha, on mora na sebe preuzeti svu odgovornost za naše grijehe i svim žrtvama naših grijeha popraviti svu nepravdu i sve štete koje su naši grijesi izazvali, jer Bog mora misliti na sve: i na grešnike koje želi spasiti i kojima želi oprostiti grijehe, ali i na žrtve tih grešnika kojima treba nadoknaditi sve nepravde, sva poniženja i sve štete koje su pretrpjeli.

Uzmimo u obzir da Bog želi spasiti bankare koji putem bankarskih naknada i kamata na kredite, putem kreditnih kartica i ostalih bankarskih „proizvoda“, kako to oni vole nazivati, nanose veliku pljačku, nepravdu, poniženje i štetu raznim ljudima, poduzećima, cijelim državama i narodima. Bog mora onda popraviti sve nepravde, štete, laži, krađe i otimačine koje su ti bankari napravili i prouzročili svojim bankarskim propisima, zakonima, odlukama i postupcima. Koliko to njega mora koštati? Ili da Bog želi spasiti političare, vojskovođe, bludne i razvratne glumce, pjevače, sponzoruše, trgovce oružjem i drogama, robovlasnike, ali i naizgled ugledne liječnike, kirurge kod kojih su liste čekanja po pet šest godina u javnim bolnicama, nonšalantne i mlake, ravnodušne medicinske sestre koje se ofrlje brinu o bolesnicima, šalterske i državne službenike koji po nekoliko tjedana ili mjeseci ili godina rješavaju spise koji bi se mogli i trebali riješiti u nekoliko sati ili dana?

Eto, zato svatko od nas, ako hoće biti Isusov učenik, mora najprije odgovorno, pošteno i uslužno, velikodušno i darežljivo, najprije pravedno, a onda čak i ljubazno vršiti svoj posao. Bez komocije, bez lijenosti, bez mlakosti, ravnodušnosti, zatezanja, odlaganja, bez pretjeranih očekivanja, bez pohlepe i traženja da bude plaćeni 500 eura za nešto što stvarno vrijedi 80 eura, na primjer. To je već davno rekao jedan svetac: kako će se laici posvetiti i postati sveti, tj. slični Bogu, kako će nasljedovati Isusa Krista? Tako da pošteno rade svoj posao. No, to poštenje zahtijeva ne samo da bude pravedni, točni, odgovorni, nego i uslužni, darežljivi, velikodušni, popustljivi, strpljivi, dobrohotni, ljubazni i da prijeđemo granicu „onoga što smo minimalno dužni“ napraviti. A taj prijelaz te granice zahtijeva od nas napor, žrtvu, odricanje, naprezanje, ponekad i na našu štetu, jer ljubav, dobrota, uslužnost, darežljivost, velikodušnost, skromnost, poniznost, blagost, krotkost, neznatnost, nenametljivost i slične vrline, jako puno koštaju budući da jako puno vrijede. Sve što vrijedi, to i košta. A biti sličan Bogu, nasljedovati Isusa Krista, ući u raj i u VJEČNO uživanje, e – to jako puno košta. Zato, ako tko hoće za Isusom u raj, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za njim. Tko hoće život svoj spasiti po vlastitoj pohlepi, zaradi, lijenosti, komociji i uživanju u ovom svijetu, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi Isusa, tj. tko se poradi njega žrtvuje za one koji su Isusu važni, taj će spasiti svoj život tj. taj će ući u raj.

Amen.