Draga braćo i sestre!

            Kad kažemo da u Presvetom Trojstvu Otac rađa Sina, onda to znači da Otac Sinu daje sve što Sin jest i sve što Sin ima. Otac Sinu daje postojanje, život, zdravlje, mladost, ljepotu, sjaj, mudrost, znanje, čast, ugled, moć, blagostanje, mir, utjehu, radost, vedrinu i svako drugo dobro koje bismo mogli imenovati. Sve su to neosobne stvarnosti koje Otac daje Sinu oduvijek i zauvijek, daje mu ih bezuvjetno i potpuno.

            Otac to daje Sinu jer ljubi Sina i jer je usmjeren na osobu Sina. Otac Sinu ne daruje ni jednu neosobnu stvarnost da bi postigao za sebe neku korist ili užitak. Ni korist ni užitak nisu pokretači (motivi) Očeva rađanja Sina ili Očeva darivanja Sina. Onaj koji Ocu omogućuje da ljubi Sina bez ikakva traženja koristi ili užitka je upravo Duh Sveti koji Ocu nadahnjuje ljubav prema Sinu, istinsku i neproračunatu ljubav, pravu dobrohotnost, usmjerenost na osobu Sina i na dobro Sina.

            Duh Sveti jamči Ocu da Sin neće ukrasti, oteti ili nekud odnijeti Očeve darove te se učiniti neovisnim Bogom, ostavljajući Oca u samoći i bijedi. Duh Sveti omogućuje Ocu da vjeruje Sinu, da ima povjerenja u Sina i u Sinovljevlju ljubav, zahvalnost i poštovanje. Duh Sveti omogućuje Ocu da sve darove daruje Sinu bez straha, tjeskobe ili grča. Duh Sveti omogućuje Ocu da odahne i da se ne brine tjeskobno što će biti s njim samim ili s njegovim darovima. Duh Sveti omogućuje Ocu da živi u slobodi, miru i opuštenosti, ne usmjeren ili zainteresiran za darove koje daje Sinu, nego usmjeren na osobu Sina i na Sinovljevo dobro.

            Duh Sveti nadahnjuje Oca da vjerno daruje Sinu bez predomišljanja i promjene sve što je Sinu potrebno za postojanje, život i blaženstvo. Naime, ono što Otac ima za dati Sinu i što mu u stvari i daruje: postojanje, život i svi elementi blaženstva, to je beskrajno, beskonačno i neizmjerno. A ono što je beskrajno nikad se ne može dati do kraja nego se samo može darivati i darivati bez kraja i konca, bez mjere i svršetka (usp. Iv 3,34), u vječnoj dinamici, gdje „vječno“ označuje neprekidno i nepromjenjivo trajanje bez početka i bez kraja. Dakle, po samoj beskonačnosti darova Otac je „osuđen“ na vječno darivanje, na dinamiku darivanja; Otac i ne može statički, sve odjednom dati Sinu. Zato Novi Zavjet dinamiku navodi kao jedno od svojstava božanske naravi (Bog je du,namij = gibljivost, pokretljivost, snaga, sila, dinamika; usp. 1 Kor 15,43). Ta beskonačnost darova i beskrajnost ili vječnost, odnosno dinamika darivanja iziskuje od Oca dvije karakteristike: vjernost i vjerodostojnost. Upravo Duh Sveti Oca nadahnjuje da bude vječno vjeran Sinu, da se nikad ne predomisli i da postojano Sinu daruje sve što Sin jest i što Sin ima. Budući da je Očeva ljubav, blagohotnost i dobrota prema Sinu vjerna i nepromjenjiva, Otac je vjerodostojan, a sve mu to omogućuje Duh Sveti koji Oca čini takvim kakav Otac jest, tj. Duh Sveti nadahnjuje Oca da bude i da postupa upravo tako kako je ovdje opisano.

            Duh Sveti omogućuje Ocu da Sinu daruje sve darove bez ikakvih uvjeta ili bez ikakvih jamstava ili garancija da Sin neće zloupotrijebiti ili oteti Očeve darove. Jedino Jamstvo ili Jamac je Duh Sveti koji nadahnjuje Oca na savršenu ljubav i povjerenje u Sina.

            Duh Sveti nadahnjuje Sinu vjeru i povjerenje u Oca kao odgovor na Očevu vjernost i vjerodostojnost. Vjernost i vjera su komplementarni par stavova u Presvetom Trojstvu koje Duh Sveti nadahnjuje Prvoj i Drugoj božanskoj osobi. Upravo zbog toga što Duh Sveti uvjerava Sina u Očevu vjernost i vjerodostojnost, u Očevu ljubav i dobrohotnost, Sin se ne brine tjeskobno za darove koje prima od Oca. Sin sebi ne pravi nikakve „crne fondove“ za neke „crne dane“ ili za slučaj da se Otac predomisli. Sin ima beskrajnu i bezuvjetnu vjeru u Oca, a kao odgovor na Očevu vjerodostojnost, Sin ima povjerenje u Očevu osobu, u njegovu ljubav i dobrotu.

            Sin nije zabrinut za Očeve darove, nije usmjeren na darove ili neosobne stvarnosti koje mu Otac priopćuje, nego je Sin po nadahnuću Duha Svetoga usmjeren na osobu Oca. Zato Sin od Oca ne traži nikakvu mjenicu ili jamstvo, nikakvu magijsku riječ, predmet ili neki daljinski upravljač kojim bi se osigurao pred Ocem. Sin ne traži i nema nikakvu magijsku kontrolu nad Ocem i nad Očevom vjernošću i nepromjenjivošću. Nasuprot magijskom stavu kontroliranja božanstva iz razloga nepovjerenja u božansku ljubav i dobrotu, u Presvetom Trojstvu vlada jedino i isključivo stav vjere, povjerenja i predanja drugoj osobi.

            Nadalje, Sin se ne osjeća nimalo manje vrijednim zato što je Druga božanska osoba, zato što je onaj koji prima i uzvraća ljubav i koji ovisi o Ocu i njegovim darovima. Ljubav je krepost koja podlaže ljubitelja ljubljenoj osobi, pa je u božanskoj ljubavi Otac spreman Sina pretpostaviti sebi, kao što je Sin spreman po nadahnuću Duha Svetoga Oca pretpostaviti sebi, te je tako u Presvetom Trojstvu uspostavljena ravnoteža ljubavi.

            Duh Sveti kao zajednički Duh Oca i Sina omogućuje Ocu i Sinu da izbjegnu osamljenost, samoću i usmjerenost na sebe, na vlastite koristi i užitke. Otac ne strepi nad darovima koje daje Sinu niti od Sina traži, zahtijeva ili očekuje uzvrat, zahvalnost ili bilo kakvo plaćanje za ono što Otac daruje Sinu. Drugim riječima Otac ne ljubi Sina iz vlastitih koristi ili užitaka, Otac ne traži sebe i svoje probitke, Otac ne živi sebi i za sebe, Otac nije sam, nego je u istinskom zajedništvu sa Sinom, a to mu omogućuje Duh Sveti koji Oca nadahnjuje da ljubi Sina, da rađa Sina, da vječno (bez početka, bez kraja i bez promjene) bude Otac. Duh Sveti od Oca čini uosobljeno očinstvo. Otac ne pozdravlja Sina da bi ga Sin zauzvrat pozdravio; Otac ne posuđuje Sinu da bi mu Sin uzvratio; Otac ne čini dobro Sinu da bi mu Sin vratio (usp. Mt 5,46-48). Otac u Duhu Svetom ne vidi sebe, nego Sina i daruje mu sve što jest i što ima osim onoga što mu ne može dati, a to je očinstvo. Na jednaki način Sin uzvraća vjerom i povjerenjem jer je Sin u Duhu Svetom upoznao ljubav koju Otac ima prema njemu i toj je ljubavi povjerovao po nadahnuću Duha Svetoga.

            Ni Otac ni Sin ne žive ni u kakvom grču, tjeskobi ili strahu, ni u kakvoj zabrinutosti za neosobne stvarnosti kao što su postojanje, život, zdravlje, mladost, ljepota, moć, vlast, čast, mudrost, mir, utjeha, radost, slava, sjaj, sila, snaga, gibljivost, znanje i tako redom. Ni jedan od njih nije usmjeren na sebe ili na neosobne stvarnosti, nego je usmjeren na osobu onoga drugoga. Tako mogu istinski odahnuti od svake napetosti i u savršenom miru, opuštenosti i radosti živjeti blaženim životom za svu vječnost. Duh Sveti koji je božanski Jamac ili božansko Jamstvo, Zalog je ovog božanskog načina postupanja i života. Zato Bog mora biti Trojstvo i ne može biti nikako drugačije složen unutar sebe. Sve ostalo bila bi samoća, osamljenost i posljedično trpljenje, bol i patnja koja bi – produžena u vječnost postala pakao. A ovako, zahvaljujući Duhu Svetom i njegovoj ulozi u unutartrojstvenom životu, Bog je blaženstvo, sreća, zadovoljstvo, opuštenost – jednom riječju: raj.

            U Bogu vrijedi jednakost: tri osobe = jedno biće. U našem ljudskom svijetu vrijedi različita jednakost: tri osobe = tri bića (ili jedno biće = jedna osoba). Zato, kad je stvarao čovjeka na svoju sliku, Bog je čovjeka stvorio na sliku poglavito jedne od tri božanske osobe, jer kao jedno biće i jedna osoba, čovjek ne može biti istovremeno slika svih triju božanskih osoba. Čovjek je stvoren na sliku Druge božanske osobe, Sina. Čovjek je stvoren da prema Bogu ima isti odnos kojeg unutar Presvetog Trojstva Sin ima prema Ocu.

            Stoga, kad je stvorio čovjeka, Bog mu je zadao cilj koji nadmašuje sve ostalo na ovom vidljivom svijetu. Čovjekov cilj je sam Bog, jer kao što je Sin unutar Presvetog Trojstva posve usmjeren na OSOBU Oca, tako i čovjek mora biti usmjeren isključivo na Boga, a to znači da je čovjekov cilj ili svrha pobožanstvenjenje ili sudioništvo u božanskoj naravi u savezu ili odnosu prijateljstva, ljubavi, vjernosti i vjere prema Bogu. Čovjekov cilj ili svrha je život vječni u vječnom zajedništvu ljubavi i života s Bogom, a da bi postigao cilj koji nadilazi narav i strukturu čovjekove stvorene prirode, Bog mu je darovao nestvorenu milost: Duha Svetoga.

            Prvom muškarcu i prvoj ženi (Adamu i Evi), Bog je u stvaranju udahnuo u dušu i Duha Svetoga da on bude božanski Jamac ili božansko Jamstvo Božje ljubavi, vjernosti i vjerodostojnosti. Naime, stvorivši čovjeka u idealnim uvjetima vremenitog, vidljivog svijeta i života (a te idealne uvjete jednom riječju nazivamo raj zemaljski), Bog je čovjeku dao vidljive i ograničene znakove ili jamstva, odnosno svjedočanstva svoje ljubavi. Međutim, ono što je manje ne može jamčiti za ono što je više i veće. Kućom koja vrijedi 100.000 eura ne može se jamčiti posudba ili kredit od 200.000 eura. Tako, cijeli svijet nije dosta da bi posvjedočio ili jamčio da je Bog vječno vjeran čovjeku i da će čovjeku u vječnoj dinamici darivati postojanje, život, mladost, ljepotu, zdravlje, bogatstvo, moć, vlast, čast, ugled, slavu, znanje, mudrost, sklad, utjehu, radost, zadovoljstvo, blagostanje, slobodu, mir i svako drugo dobro. Jer sve stvari i osobe i događaji ovoga svijeta uvijek su manji od Boga.

            Ovaj svijet, njegove stvari, predmeti, događaji, ljudske i anđeoske osobe, bilo koje stvorenje, jednom riječju, ništa što je ispod Boga ili manje od Boga nije namijenjeno da bude čovjekov cilj, vlasništvo, posjed, svrha, izvor sreće ili spasenja. Da prvi ljudi nisu počinili izvorni grijeh, i oni i svi njihovi potomci, odnosili bi se ispravno prema stvarima, osobama i događajima ovoga svijeta, kao i prema anđelima, raju i duhovnom svijetu. Bili bi bez posesivnost, bez grabeža, bez navezanosti na stvari, događaje ili osobe izvan ili ispod Boga. Jer, vjerovali bi u ljubav koju Bog ima prema njima i ne bi imali ili osjećali potrebu da sami sebe spase, da si ugrabe ili osiguraju spasenje, sreću, zadovoljstvo, užitak, zdravlje, položaj i život na način da posjeduju ili imaju novac, zlato, srebro, kuće, aute, polja, hranu, veze i vezice, poznanstva, vlast, moć, ugled, čast, titule i bilo kakve stvari, događaje, moći ili osobe.

            Kad čovjek ne vjeruje Bogu, kad nema povjerenja u njega, kad nije siguran da će mu Bog davati sve što mu je potrebno za život, i to za život vječni, onda čovjek počinje spašavati samoga sebe na način da si nastoji osigurati ono što misli da mu treba za život, uživanje, spasenje, blagostanje i dobrobit. Dakle, čovjek želi posjedovati, imati, osigurati si i materijalne stvari i zdravlje i osobe koje će mu koristiti ili služiti da bi se osjećao sretno, zadovoljno, sigurno, osigurano, neugroženo, dobro, mirno, blaženo, jednom riječju – spašeno.

            Grabež, posesivnost, želja za posjedovanjem, za vlasništvom, za vlašću i raspolaganjem naziva se požuda ili pohlepa, a rađa se iz nevjere i nepovjerenja u ljubav koju Bog ima prema nama. To je srž grijeha i svake ljudske nesreće i nevolje jer svaka grabež, posesivnost, pohlepa i požuda uvijek idu na račun drugih ljudi i preko leđa drugih ljudi, izazivaju tuđu patnju da bi se grešnik, grabežljivac, pohlepnik i požudnik osjećao dobro, sigurno, osigurano.

            Što, dakle, traži svaki grešnik? Traži za sebe korist i užitak na posve krivi način. Zbog nevjere i nepovjerenja u nadahnuća Duha Svetoga, zbog nevjere i nepovjerenja u dokaze koje Bog Otac po svome Sinu daje ljudima o svojoj ljubavi i darežljivosti, nastaje navezanost čovjekova na stvari, događaje ili osobe ovoga svijeta, nastaje ovisnost o stvarima, događajima ili osobama ovoga svijeta. Potrebno je, stoga, preobraziti, ispraviti, spasiti, pročistiti ljudski duh, dušu, srce, pamet, volju, zovimo kako hoćemo… potrebno je promijeniti i preobraziti ili pobožanstveniti čovjeka da se prestane na krivi način odnositi prema Bogu i prema Božjim stvorenjima. Na tom putu promjene potrebno je, nažalost, da čovjek ne izgubi samo grešni, stari, pogrešni stav, odnos ili postupanje, nego i sve ono na što se grešno, pogrešno ili zlo navezao ili o čemu je postao ovisan, a što mu smeta da bude usredotočen jedino i isključivo na Boga.

            Na što se svaki neotkupljeni i grešni čovjek navezuje, ili o čemu postaje ovisan? Pa, mogli bismo nabrajati: na vlast, moć, ugled, čast, spolni užitak, novac, kockanje, drogu, alkohol, lov, ribolov, sport i glazbu, provode, na muža, na ženu, na djecu, na roditelje, na kuću, na aute, motore, brodove, avione, diplome, na domovinu, na rodni kraj, na poznate i sigurne stvari i tako dalje. Zašto je droga tako opasna? Zašto je bogatstvo tako opasno? Zašto je vlast i moć tako opasna? Zato što se čovjek na sve ovo jako lako naveže, postane o tome ovisan, ostvari na to adikciju, kako se to kaže na latinskom, ili postaje addicted kako se to kaže na engleskom jer ta riječ u engleskom dolazi iz latinskog jezika. Čovjek postaje ovisnik i mora se osloboditi ovisnosti.

            Pozabavimo se sažeto ovim pojmom ovisnosti jer je presudan za nas. Korijen engleske riječi addicted ili „ovisnik“ dolazi od latinske riječi addictus (prošlo vrijeme glagola addicere), što doslovno znači “posvetiti se, žrtvovati nekoga, prodati, izdati ili napustiti” odnosno dodijeliti nekog nekomu ili nečemu: reći ili proglasiti da netko nekomu ili nečemu pripada (ad + dico, dicere = reći, kazati, odrediti). U rimskom pravu ovisnik je bila osoba koja je sudskom presudom postala rob. Iako ova definicija nije baš ono kako bismo definirali ili upotrijebili tu riječ danas, lako je vidjeti kako je riječ s vremenom evoluirala u svoj sadašnji oblik. Suvremena definicija ovisnosti je “trajna prisilna uporaba tvari (droge, golotinje, alkohola, kocke) za koju korisnik zna da je štetna”. Iako se moderna i latinska definicija prilično razlikuju, svakako se može povući veza između njih dvije. Istraživanje je pokazalo da je ovisnost bolest koja i kemijski mijenja čovjekov mozak, čineći ovisnika “robom” tvari ili aktivnosti. Isus je to davno prije današnjih znanstvenika rekao u evanđelju: „Tko čini grijeh, rob je grijeha“. Budući da ovisnik postaje tolerantan prema drogama, alkoholu, seksualnom užitku ili kocki koje koristi, postaje rob koji ne priznaje vlastitu slobodu. Što možemo naučiti iz definicije i povijesti pojma ovisnosti? Dok ovisnost o drogama, spolnom užitku, alkoholu i kocki, ali i političkoj, vojnoj i drugoj vlasti, moći, novcu i bilo čemu drugome bjesni u današnjem svijetu, sve više i više ljudi postaje “roblje” ovih stvari i mnogih drugih. Danas „znanstveno“ znamo da mnogi pojedinci mogu imati genetsku predispoziciju za ovisnost o drogama i drugim stvarima i sve je važnije da razumijemo što ovisnost čini ljudskom mozgu, ali i ljudskom duhu, duši, srcu, volji i razumu. Ovo razumijevanje ide ruku pod ruku s promjenom javne percepcije o tome što je ovisnost. Neobavezna uporaba pojma doprinosi lažnoj javnoj percepciji ovisnosti: da je to izbor. Moramo raditi na promjeni te percepcije jer kad bi ovisnost bila izbor, onda bismo se jednako lako mogli osloboditi ovisnosti kao što smo je stekli. Ali, to nije tako. Mnoge stvari za koje mislimo da su simetrične, one to uopće nisu. Na primjer: možemo nekoga ubiti, ali ga ne možemo oživjeti. Možemo nekoga pustiti u svoju kuću, ali ga ne možemo uvijek ispratiti van ili ga potjerati iz kuće. Možemo nešto uništiti, ali ne možemo to uvijek popraviti ili iznova napraviti. Možemo se upropastiti, ali se ne možemo sami spasiti.

            Nama je potreban Spasitelj, netko tko će nas osloboditi navezanosti na stvorenja, ovisnosti o stvarima, uživanju, posjedu, osobama i svemu onome što nije Bog i što nas vodi u propast, u pakao, u vječnu muku i trpljenje. Potreban nam je netko tko će nas uskrisiti ili podići iz naših grijeha, iz naših navezanosti i ovisnosti, iz naših požuda, pohlepa, gramzljivosti, grabežljivosti i posesivnosti na račun naših bližnjih da sebi i drugima prestanemo nanositi bol, trpljenje, muku i zlo. Kako se rješavamo najočitijih ovisnosti o drogi, spolnom uživanju, alkoholu ili kocki ili stalnom pretraživanju interneta? Pa najprije tako da se lišimo predmeta ili objekta svoje ovisnosti. Ne možemo prestati biti ovisni o drogi ako se ne prestanemo drogirati, tj. ako ne prestanemo uzimati drogu. Ne možemo se osloboditi ovisnosti o gledanju pornografije ako ne prestanemo gledati pornografiju; ne možemo prestati biti alkoholičari ako ne prestanemo piti alkoholna pića; ne možemo se lišiti ovisnosti o kocki ako ne prestanemo kockati ići u kazina ili kladionice i slično.

            Isto tako, ne možemo se osloboditi navezanosti na stvorenja, na stvari, događaje i osobe, ako ih na neki način ne izgubimo, da bismo ih ponovno zadobili nakon što nas Bog preobrazi tako da nam stvari, događaji i osobe ne smetaju za naš ispravni odnos s Bogom. Zato moramo i mistično, otajstveno, duhovno umrijeti svijetu: stvarima, događajima i osobama koje nisu Bog, a onda ćemo i stvarno, fizički umrijeti i smrt će nam doslovno odnijeti sve stvoreno, odnosno našu će dušu odnijeti iz ovoga stvorenoga svijeta, a Bog će nas pročistiti, usavršiti, posvetiti, spasiti, uskrisiti i oživjeti tako da ćemo na novi, obnovljeni i uskrsnuli način imati ispravan odnos i stav prema stvorenjima i Stvoritelju. Lakše će deva kroz ušice igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko. Nije bogatstvo u sebi problem, nego naš izobličeni duh koji se mora ispraviti, popraviti, pobožanstveniti. Zato moramo s Kristom umrijeti, da bismo s Kristom i živjeli zauvijek.

Amen.