Veliki petak – propovijed

Draga braćo i sestre!

Ove smo godine na Cvjetnicu slušali muku po Mateju, pa kako nismo onda propovijedali zbog duljine obreda, onda ćemo se danas osvrnuti na neke detalje iz muke po Mateju.

Za početak uzmimo izdaju i napuštanje Isusa. Sveti Matej izvješćuje da su Isusa najprije napustili svi učenici u trenutku uhićenja: „silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih… pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. … Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.“ Apostoli su se uplašili silne svjetine s mačevima i toljagama, bojali su se za vlastiti život i slobodu, a kako nisu poslušali Isusova savjeta da bdiju i mole, nisu imali snage od Duha Svetoga da ostanu sa svojim učiteljem.

Ukoliko kušnje i progoni postanu preteški i predugi i u našim životima, i mi bismo bili u situaciji da ostavimo Isusa i da pobjegnemo. Kamo? Pa u poslušnost zločestim ljudima koji pod utjecajem zlih duhova prisiljavaju na ostavljanje Isusa i na bijeg od njega. Sjetimo se samo kako je to bilo za vrijeme komunizma u Jugoslaviji. Neka zanimanja su bila posebno progonjena, kao što su bili milicajci, vojni oficiri, nastavnici, novinari, direktori poduzeća i slično. A onda se možemo sjetiti kako je to bilo i prije 6 godina: od 19. III. do 2. V. te godine je bila donesena državna odluka da se ograničuju tzv. vjerska okupljanja. Iako nije bio stvarno ni pravno zabranjen dolazak u crkvu, gotovo svi ljudi, pa čak i mnogi svećenici i biskupi po svijezu i kod nas, bili su dovedeni u zabludu putem radija, televizije, interneta, novina i oglasa po oglasnim pločama po selima i gradovima, da se ne smije dolaziti na mise i obrede velikog tjedna. Naša je crkva bila otvorena cijelo vrijeme i te godine je na Uskrs bilo na misi u našoj crkvi pet osoba, tj. svi koji su došli na misu, bili su na misi i ništa se nije dogodilo. Zabrana se ionako odnosila na okupljanje više od pet osoba na jednom mjestu.

Imamo onda kod svetog Mateja opisanu Petrovu izdaju Isusa, a to je osobna izdaja, kao i Judina: „I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: “Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.” I iziđe te gorko zaplaka.“ Dakle, Petar se našao sam u dvorištu velikog svećenika, bio je okružen neprijateljski raspoloženim ljudima i neke babe su ga prepoznale kao Isusovog učenika pa počele vikati. Tko zna što bi bilo da je priznao da je Isusov učenik ili da poznaje toga čovjeka. Možda bi ga netko udario, možda bi ga uhvatili, a možda i ne bi, jer su se glavari ionako htjeli dočepati samo Isusa u tom trenutku. Međutim, Petar se uplašio svoje okoline i slobodnom odlukom zatajio Isusa, odnosno zatajio je svoje poznavanje Isusa ili prijateljstvo s Isusom. Na kraju prijeteće situacije je pobjegao, dakle, nije bio ni od koga pretučen niti uhićen,  izašao je iz dvorišta velikog svećenika i zaplakao, tj. bilo mu je žao što je kukavički postupio, ali se nije ubio poput Jude.

Slučaj Jude Iškariotskog je zanimljiv jer je Juda iz nekog nama nepoznatog razloga izdao Isusa, tj. pokazao je njegovo boravište glavarima svećeničkim kako bi ga ovi uhvatili na silu. Međutim, kaže nam Matejevo evanđelje ovako: „Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: “Sagriješih predavši krv nedužnu!” Odgovoriše: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!” I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi.“ Juda nije htio da Isus bude osuđen na smrt. Pa što je onda htio? Ne znamo točno, možda je htio prisiliti Isusa da se suoči s glavarima narodnim i velikim vijećem i da ih uvjeri da je on, Isus, pravi Mesija i da politički i vojno svrgne rimsku vlast u Judeji. Juda se, kaže evanđelje pokajao što je predao Isusa u ruke glavarima svećeničkim i narodnim, čak je vratio i novac koji je primio kao mito za svoju izdaju, ali je reagirao drugačije od svetog Petra: objesio se i počinio je samoubojstvo jer nije vjerovao u Božje oproštenje, htio je gospodariti s Isusom i s Bogom, htio je da Isus bude onakav Mesija kako si je to zamišljao i propisivao Juda, a nije poštivao Boga, njegovu volju i njegovu osobu. Isus je došao spasiti čovjeka i čovječanstvo od grijeha, od pakla i od vječne smrti i patnje, a Juda je htio da Isus spasi Židove od Rimskog carstva i okupacije. Nije se htio podložiti Bogu i prihvatiti volju Božju, nego je htio do kraja da sve bude po njegovom, pa kad je vidio da to nije tako, onda je sam dovršio svoj život i još jednom sebe postavio na Božje mjesto i umjesto Boga, on je sam odlučio kada će ptići s ovoga svijeta u vječnost. A to je posve krivo. Tako se ne smije postupati.

Isusa je izdao i Poncije Pilat. On je trebao ispravno i pravedno suditi, a čak i nakon upozorenja svoje vlastite suruge, kukavički se povukao: „Dok je [Pilat] sjedio na sudačkoj stolici, poruči nu njegova žena: “Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.” … Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: “Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!” Sav narod nato odvrati: “Krv njegova na nas i na djecu našu!”“ Pilatova supruga imala je mističnu objavu od Boga, jer Bog djeluje i izvan granica izabranog naroda, a kroz ovaj neobičan znak htio je u zadnji trenutak dati Pilatu poticaj i mogućnost da pravedno postupi, ali se Pilat svjesno i namjerno opredijelio protiv Isusa, tako da mu pranje ruku nije ništa koristilo. Pilat je, doduše, uzeo vodu i oprao ruke pred svjetinom govoreći: “Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!”, ali je svejedno predao Isusa u ruke Židovima i svojim vojnicima koji su izvršili smrtnu osudu.

Isusa je izao i njegov narod jer su Pilatu otvoreno, slobodno i svjesno rekli: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Baš je sv. Matej jedini od evađelista zabilježio ovu rečenicu, on koji je svoje evanđelje prvotno pisao za kršćane obraćene iz židovskog naroda, dok su ostali evanđelisti pisali ili za sve ili za obraćenike iz poganstva. Kad je Mel Gibbson uvrstio ovu rečenicu u svoj film Pasija, onda je nastala velika pobuna od strane židovskih lobija protiv njega baš zbog te rečenice. Tako da ta rečenica do danas smeta Židovima jer se u savjesti osjećaju krivima i odgovornima.

No, nisu baš svi izdali Isusa. Pod križem bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; među njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih.“ Osim toga, „uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu.“ Naravno da su i prisutne žene pomogle Josipu da povije tijelo Isusovo u platno i da ga obloži mirisnim biljkama. Sve ovo nam govori da se i unatoč progonima i neprijateljstvu može do neke mjere nešto i učiniti za Isusa, nešto plemenito, dostojanstveno i hrabro. Koliko to okolnosti omogućuju jer ni Josip iz Arimateje, ni Nikodem, ni sveti Ivan, a ni pobožne žene nisu bili u mogućnosti spriječiti Isusovo mučenje i smrt. I mi u svojem životu moramo činiti ono dobro koje nam okolnosti života omogućuju i proći zemljom čineći dobro.

Amen.