Draga braćo i sestre!

Na Cvjetnicu smo čuli unutar muke Isusove kako je opisana posljednja večera kod sv. Mateja: „I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.“ Danas, na Veliki četvrtak, slavimo uspomenu na ustanovljenje Euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Kristove, svete pričesti i trajne, stvarne i supstancijalne prisutnosti Isusove u posvećenom kruhu i vinu.

Isus je osobno uzeo beskvasni, pšenični kruh, izrekao blagoslov, a to danas znači da svećenici i biskupi zazivaju silazak Duha Svetoga na kruh i vino, pa razlomio kruh u dao ga svojim učenicima uz riječi pretvorbe po kojima kruh postaje Tijelo Kristovo, a vino postaje Krv Kristova, stvarno i doslovno. Katolička i pravoslavna Crkva vjeruju da se stvarno kruh pretvara u Tijelo Kristovo, a vino u Krv Kristovu i da mi primamo u pričesti samo pod prilikama ili oblikom kruha i vina, pravo Isusovo Tijelo Krv, a vanjski izgled ostaje nepromijenjen kako bismo lakše pojeli Tijelo Kristovo i popili njegovu krv.

Postoje mnoga mjesta na svijetu gdje se kruh i na izvana pretvorio u Tijelo Kristovo i obično je to bilo mišićno tkivo od ljudskog srca, a vino se pretvorilo u ljudsku krv. Ono što je čudesno, jest to da se takovo mišićno tkivo i takova krv nisu pokvarili ni nakon desetaka ili stotina godina od te preobrazbe a čuvaju se u pokaznicama ili monstrancama u svetohraništima bez posebne temperature ili uvjeta čuvanja.

Riječi: „Ovo je tijelo moje!“ i „Ovo je krv noja…koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ znače doslovno to: pretvaranje kruha u Tijelo Isusovo i vina u Krv Isusovu. To nije preneseni ili simbolički govor, to nije neka usporedba ili priča u kojoj riječi označuju neke druge, skrivene stvarnosti, ovo moramo razumjeti doslovno. Tako nam svjedoči Duh Sveti, Bog Otac i tradicija ili predaja Crkve, usmeno prenošena vjera, uvjerenja i tumačenja koja su od Isusa i apostola prešla na prve apostolske nasljednike, biskupe, njihove pomoćnike i predstavnike, svećenike i na sav Bogu vjerni narod. Nitko to nije nijekao ili osporavao kroz 1600 godina kršćanstva. A onda su se pojvili neki protestanti koji su počeli naučavati da nema pretvorbe, da se ništa spomenu na posljednju večeru ne događa, da kruh ostaje kruh a vino vino i da je prepričavanje posljednje večere samo uspomena na jedan jedinstveni čin kojega je Isus učinio na Veliki četvrtak. Prema protestantima, mi se samo prisjećamo što je Isus učinio za nas i kako je umro na Veliki petak te je na križu dao svoje tijelo ta nas i tamo je prolio svoju krv za nas, a to je samo simbolički, preneseno označio kroz znakove kruha i vina. Tako za protestante nema nikakvog sakramenta, nema pretvorbe i nema svećenika koji bi jedini imali vlast od Isusa da slave ili obavljaju pretvorbu i dijele Tijelo i Krv Kristovu vjernicima.

Međutim, Isus je već tijekom svojega propovijedanja i javnoga djelovanja izravno, otvoreno, jasno i jednoznačno rekao da posvećeni kruh njegovo stvarno Tijelo, a vino posvećeno Duhom Svetim i riječima pretvorbe njegova stvarna krv. To je rekao u šestom poglavlju Ivanovog evanđelja: „Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: “Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!” A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!”“ Ovo je bilo čudo umnažanja kruha i ovo jest simbol ili znak koji označuje euharistiju, upućuje na sakrament pričesti i blagovanja stvarnog Tijela i Krvi Kristove. Ovdje imamo elemente koji nas upućuju na misu ili euharistiju: Isus uze kruhove, piše na ovom mjestu čuda umnažanja kruhova, izreče zahvalnicu, a to znak epikleze, zazivanja Duha Svetoga da on božanskom snagom pretvori kruh u Tijelo Kristovo a vino u Krv Kristovu. U čudu umnažanja kruhova ta Isusova zahvalnica je molitva Bogu Ocu da on snagom Duha Svetoga stvori nove kruhove za cijelo mnoštvo naroda.

No, slijedećeg dana Isus reče mnoštvu koje je došlo za njim: „”Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati. Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.” Rekoše mu onda: “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.” Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu [a to sam ja, Isus].” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. … Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: “Ja sam kruh koji je sišao s neba.” Govorahu: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?'” (43) Isus im odvrati: … Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. (49) Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. (50) Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” Židovi se nato među sobom prepirahu: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! [Ovdje je savršeno jasno da Isus govori doslovno, a ne u prenesenom značenju ili u slikama i znakovima] Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: “Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: “Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.” [I zato trebamo pomoć Duha Svetoga da ispravno shvatimo Isusove riječi, da ih razumijemo u istom duhu u kojem su izrečene.] “A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.” Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: “Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. [Kao i protestanti od XVI stoljeća do danas.] Reče stoga Isus dvanaestorici: “Da možda i vi ne kanite otići?” Odgovori mu Šimun Petar: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” [Isus je toliko nepopustljiv oko istine da je njegovo tijelo stvarno prisutno pod izgledom kruha, da je spreman i nato da ostane bez najužega kruga učenika, ali od istine ne odustaje~] 

Isus se po kruhu i vinu koji postaju njegov Tijelo i Krv, ugrađuje u naše tijelo i njegov duh se ugrađuje u naš duh. Time nas Isus pobožanstvenjuje. Amen.