Otac u nježnosti
Josip je iz dana u dan gledao Isusa kako napreduje «u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi» (Lk 2, 52). Kao što je Gospodin činio s Izraelom, tako je i on Isusa „učio hodati, držeći ga za ruke njegove: bio mu je kao otac koji privija dijete k svom obrazu, i saginje se nad njega da mu dade jesti“ (usp. Hoš 11,3-4).
Isus je vidio nježnost Boga u Josipu: «Kako je otac nježan prema djeci, tako je Gospodin nježan s onima koji ga se boje» (Ps 103, 13). Josip je jamačno čuo kako za vrijeme molitve psalama u sinagogi odjekuje da je Bog Izraela Bog nježnosti, [11] da je dobar svima i «milosrdan svim djelima svojim» (Ps 145, 9).
Povijest spasenja se dovršava «u nadi protiv svake nade» (Rim 4, 18) po našim slabostima. Puno puta mislimo da Bog iskazuje pouzdanje samo u našu bolju i pobjedničku stranu, dok se zapravo većina njegovih naumâ ostvaruje po i unatoč našoj slabosti. To navodi svetog Pavla da kaže: «I da se ne bih uzoholio dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje”» (2 Kor 12, 7-9).
Ako se u ekonomija spasenja na to tako gleda, moramo naučiti s dubokom nježnošću prihvaćati našu slabost.[12]
Zli nas nagovara da s negativnošću gledamo na našu slabost; naprotiv, Duh Sveti s nježnošću je iznosi na vidjelo. Nježnost je najbolji način kako dotaknuti ono što je u nama krhko i lomno. Upereni prst i sud kojim prosuđujemo druge veoma su često znak nesposobnosti da u nama prihvatimo vlastitu nemoć i vlastitu krhkost. Samo će nas nježnost spasiti od tužitelja (usp. Otk 12, 10). Zbog toga je važno susresti se s Božjim milosrđem u sakramentu pomirenja, iskusiti istinu i osjetiti nježnost. Paradoksalno i Zli nam također može reći istinu, ali to čini da nas osudi. Međutim, mi znamo da nas Istina koja dolazi od Boga ne osuđuje, nego nas prihvaća, grli, podupire i oprašta nam. Istina nam se uvijek prikazuje kao milosrdni Otac iz prispodobe (usp. Lk 15, 11-32): dolazi nam ususret, vraća nam dostojanstvo, uspravlja nas, priređuje nam gozbu, radujući se «jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se» (r. 24).
I kroz Josipovu tjeskobu prolazi Božja volja, njegova povijest, njegov projekt. Josip nas na taj način poučava da je u vjerovanju u Boga obuhvaćeno također i vjerovanje da On može djelovati i po našim strahovima, našim krhkostima, našoj slabosti. Poučava nas da se posred životnih oluja ne trebamo bojati Bogu prepustiti kormilo naše lađe. Pokatkad mi želimo kontrolirati sve, no On uvijek ima širi pogled.
