Propovijed prilagođena krštenju pod misom
Draga braćo i sestre!
Danas imamo radost po krštenju primiti u svoju župnu zajednicu i kroz nju u cijelu Crkvu jednog novoga člana. Osim članstva u Crkvi, što još krštenje donosi čovjeku? Krštenje daruje čovjeku božanski, vječni život, tri božanske kreposti: vjeru, nadu i ljubav te oproštenje ili oslobođenje od istočnoga grijeha. Nemamo vremena tumačiti sve ove darove, pa ćemo si izabrati samo ovaj posljednji od nabrojenih za današnju propovijed.
Kakav je to istočni ili izvorni grijeh? To je grijeh iz kojeg istječu ili izviru svi ostali grijesi, a počinili su ga Adam i Eva, prvi muškarac i prva žena. Nisu vjerovali u ljubav koju Bog ima prema njima i nisu vjerovali da će im Bog darivati sve što im treba da bi bili zauvijek sretni i blaženi, pa su pokušali spasiti sami sebe, to jest pokušali su ugrabiti na silu od Boga vječni život. Umjesto da su u tome uspjeli, oni su prekinuli prijateljstvo s Bogom, uvrijedili su Boga i iz njihovih duša se povukao Duh Sveti, treća božanska osoba, te je u njima ostala praznina ili nedostatak Duha Svetoga. A bez prisutnosti Duha Svetoga, bez njegovoga svjetla i snage, čovjek svojim vlastitim razumom i silama ne može činiti dobro i izbjegavati zlo, te prije ili kasnije upada u razne osobne grijehe. Po Božjim zakonitostima i po njegovim odlukama, po njegovoj odluci i rasporedbi, Adam i Eva nisu primili Duha Svetoga samo za sebe nego i za sve svoje potomke, za cijelo današnje čovječanstvo. Isto tako, kad su izgubili prisutnost Duha Svetoga, nisu ga izgubili samo za sebe, nego i za sve svoje potomke.
Tako se nakon izvornoga grijeha Adama i Eve svaki čovjek koji od njih potječe, rađa bez prisutnosti Duha Svetoga. U svakom čovjeku je nedostatak ili odsutnost Duha Svetoga i taj nedostatak ili tu odsutnost nazivamo istočni grijeh u kojem ili s kojim se svaki čovjek rađa. Iako to nije osobni grijeh, taj nedostatak ili ta odsutnost Duha Svetoga svakako će u životu svakoga čovjeka dovesti do osobnoga grijeha, a time i do kazne Božje ili do propasti čovjeka, to jest čovjek će zbog svojih grijeha dospjeti u pakao ili u stanje vječne muke i patnje.
I sad se mnogi ljudi pitaju: je li to pošteno i pravedno? Zašto je Bog kaznio svu Adamovu i Evinu djecu nedostatkom ili odsutnošću Duha Svetoga? Pa nisu djeca ništa kriva! Trebao je kazniti Adama i Evu, a onda svakom djetetu dati Duha Svetoga pa neka svaki odgovara za sebe.
I sad nam ovdje dolazi odgovor Božji iz prvog čitanja koje smo danas čuli:
„Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli”.
Iz 55, 8-9
Nije krivnja Božja što se nakon Adamovog i Evinog grijeha svaki čovjek rađa bez Duha Svetoga, nego je to krivnja Adama i Eve. Bog je jasno dao do znanja Adamu i Evi da će izgubiti njegovu milost i prijateljstvo ne samo za sebe, nego i za sve svoje potomke ako se ne budu držali Božjih zapovijedi i odluka. To nam je isto rekao i Isus u današnjem evanđelju: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ Naravno da je Bogu slobodno sa svojim činiti što hoće. Nitko ne može Bogu naređivati što mora činiti ili kako mora postupati sa svojim stvarima i odlukama. Ako je on odlučio dati Duha Svetoga Adamu i Evi ne samo za njih nego i za njihove potomke, onda nitko ne može Boga pozivati na red za takvu odluku. On sa svojim može činiti što hoće. Može Duha Svetoga darovati kome hoće i kako hoće te pod uvjetima pod kojima on to hoće. Da su svi anđeli ostali u prijateljstvu s Bogom i da se nisu pobunili protiv njega, da nisu napastovali Adama i Evu na grijeh, da prvi ljudi nisu počinili grijeha i da su ostali cijeli svoj ljudski život u prijateljstvu s Bogom, svi bismo mi sad živjeli u raju zemaljskom i bilo bi nam iz generacije u generaciju sve ljepše i bolje jer bi ljudi i anđeli posredovali jedni drugima samo dobro i samo dobre stvari. Takva je bila rasporedba i plan Božji. Što je u tome loše? Ništa! Dapače, svaki slijedeći naraštaj nakon Adama i Eve živio bi sve bolje i bolje, sve savršenije i savršenije jer bismo u nasljeđe primali svu dobrotu i ljepotu koju bi nam prethodni naraštaju ostavili u nasljeđe. Imali bismo sve više znanja, bogatstva, uživanja, radosti i dobrote, a ovako, iz generacije u generaciju se prenose grijesi, ubojstva, silovanja, krađe, pohlepe, nepravde, nasilja, ponižavanja, vrijeđanja, sebičnosti, podlosti, pokvarenosti, nemari, lijenosti, bešćutnosti, okrutnosti, mržnje, osvete i sve više ugnjetavanja, otimanja, laganja, podvala i svakojakih drugih zala. Je li to Božja krivnja? Ili ljudska? Ili anđeoska? Čija je to krivnja? Uzalud je Boga optuživati što je uspostavio ovakve zakone i zakonitosti, ovakvu rasporedbu i ovakve odredbe. Postoji pet osnovnih zakonitosti koje moramo poštivati ako hoćemo da nam bude dobro: moramo disati, moramo jesti i piti, moramo ići na WC, moramo spavati i moramo živjeti u prijateljstvu s Bogom. Ako ne budemo disali, ugušit ćemo se i umrijet ćemo u mukama. Ako ne budemo jeli i pili umrijet ćemo od gladi i žeći u mukama. Ako ne budemo išli na WC umrijet ćemo jer će otrovne i štetne tvari ostati u našem tijelu. Ako ne budemo spavali, umrijet ćemo jer će nam mozak pregorjeti i otkazati. Ako ne budemo živjeli u prijateljstvu s Bogom naći ćemo se u stanju vječne muke i patnje, tj. u paklu jer smo stvoreni za Boga i ništa što je manje ili različito od Boga ne može učiniti čovjeka sretnim i zadovoljnim. Samo nas Bog može vječno usrećivati jer je on stvorio našu dušu takvom da je u nama beskonačna potreba za uvijek novim, većim, boljim, ljepšim i savršenijim, a to nam može dati samo Bog jer je jedino on beskonačan. Niti jedna konačna ili ograničena stvar ne može čovjeka vječno i beskonačno usrećiti. Prije ili kasnije ćemo stići do dosade, zasićenosti, monotonije, depresije, nezadovoljstva, nesretnosti i steći ćemo dojam da smo u nekom zatvoru jer svaka konačna stvar ima granice, a kad naiđemo na neku granicu, na neki zid, na neki kraj i završetak, onda nam je dosadno, onda trpimo, onda se mučimo, onda bismo nešto drugo i novo. Bog nas je stvorio za sebe i mi svoju strukturu i svoje potrebe ne možemo promijeniti. Stvorio nas je takve da moramo disati, jesti, piti, ići na WC i spavati. Moramo se i kretati, moramo nešto raditi, moramo živjeti u zajedništvu s drugima… sve su to naše tjelesne i duševne zakonitosti koje moramo poštivati ako hoćemo da nam bude dobro. Mi se protiv toga možemo buniti koliko god hoćemo, ali to se neće promijeniti. Kao što Bog neće promijeniti našu ljudsku duhovnu narav, a ta narav je takva da nam treba Bog i prijateljstvo s njim da bismo bili duhovno sretni. Ukoliko ne budemo živjeli u prijateljstvu s njim, ukoliko ne budemo poštivali Boga, njegovu osobu, njegovu volju, njegove zapovijedi, njegove osjećaje, neće nam biti dobro i naći ćemo se u stanju muke, patnje i trpljenja.
Zato nam treba krštenje, zato nam treba dar Duha Svetoga, treba nam Božja blizina i prijateljstvo s njim, moramo se za to prijateljstvo odgajati i to prijateljstvo njegovati i razvijati, moramo se oko toga truditi. Zato je potrebno raditi u ovom životu, u vinogradu Božjem, a onaj denar koji ćemo primiti kao nagradu, to je simbol ili slika samoga Boga, on želi svakome od nas dati samoga sebe, želi sa svakim od nas biti prijatelj, želi da prođemo ovim svijetom čineći dobro iz prijateljstva s njim i iz prijateljstva i poštovanja jednih prema drugima. Ne želi da trgujemo s njim ili da radimo za njega, ne želi da trgujemo jedni s drugima, da mjerimo u obiteljima koliko je tko napravio, koliko muž koliko žena, koliko roditelji, koliko djeca, da mjerimo jedni drugima, da trgujemo osjećajima, dobrotom, uslužnošću, finoćom, blagošću, požrtvovnošću i slično. Bog želi da prema njemu i jedni prema drugima budemo neproračunato i nesebično dobri. A da bismo to mogli, dao nam je Duha Svetoga na krštenju, kao što će to danas dati i ovom djetetu.
Amen.
