Nedjelja, 9. 6. 2024., DESETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Draga braćo i sestre!

Mnogi su se često pitali kakav je to grijeh protiv Duha Svetoga za kojega nema oproštenja dovijeka. Sveti Marko nam je zapisao rečenicu koju je Isus izrekao u jednom kontekstu ili okruženju, pa nam je važno u kakvim je to okolnostima izrečeno, da bismo ispravno razumjeli tu rečenicu. A rečenica glasi: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«”

Pod izrazom “sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule”, kod sv. Mateja Evanđelista se pojašnjava “rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprosti će mu se, ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu niu budućem”. Dakle, izgleda da je grijeh protiv Duha Svetoga nešto tako posebno ili da je Duh Sveti nešto važnije od Sina Čovječjega, tj. Isusa Krista, druge božanske osobe, kad će se oprostiti riječ protiv Sina Čovječjega, tj. Sina Božjega, a neće se oprostiti riječ protiv Duha Svetoga. Kako su sve tri božanske osobe jednakog dostojanstva i samo jedan Bog, nema govora da je grijeh protiv Duha Svetoga veći od grijeha protiv Sina Božjega ili Boga Oca kojega se ne spominje izravno u ovom Isusovom izričaju.

Duh Sveti je treća božanska osoba koja je nadahnjivala i jačala Isusa Krista tijekom njegovog zemaljskog života. Isus je svoje javno djelovanje započeo obrednim pranjem ili uranjanjem kod sv. Ivana Krstitelja koje mi zovemo krštenjem Ivanovim i tom prilikom je na Isusa sišao Duh Sveti u liku golubice, tj. bila je to objava Božja kojom je objavio da je Duh Sveti uvijek uz drugu božansku osobu, da nadahnjuje i potiče drugu božansku osobu na djelovanje i da je postupanje Sina Božjega uvijek u Duhu Svetomu, u Duhu Božjemu, u mentalitetu, u ozračju i na način Boga Oca koji šalje Duha Svetoga, a Duh Sveti je zajednički Duh i Oca i Sina.

Isus je kao čovjek, kao Sin Čovječji bio nama ljudima uzor u svemu ne samo u svojem djelovanju i činjenju, nego i u svojoj osobi. Pa kao što je on sve činio na temelju prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga i osnažen jakošću Duha Svetoga, tako je to volja Božja i za nas, da i mi ljudi sve činimo pod nadahnućem Duha Svetoga, po volji Božjoj, u skladu s njegovom duhovnošću, u skladu s njegovim duhom odnosno Duhom, u skladu s njegovim načinom razmišljanja, osjećanja, odlučivanja i postupanja.

Zato nam evanđelja i kažu da je odmah nakon krštenja kod sv. Ivana Krstitelja, Duh Sveti nagnao ili snažno potaknuo i nadahnuo Isusa da ode 40 dana u pustinju i da se molitveno pripremi za javni nastup.

Grijeh protiv Duha Svetoga je, dakle, grijeh u kojem čovjek odbija djelovati po nadahnućima Duha Svetoga, po prosvjetljenjima i osnaženjima koja dolaze od Duha Svetoga koji je na djelovao u Isusu i po kojem je Isus djelovao u ovom svijetu, a to je djelovanje bilo slika i objava Isusovog djelovanja u vječnosti, unutar Presvetog Trojstva, jer i tamo Isus djeluje po nadahnućima i poticajima Duha Svetoga.

Farizeji, o kojima smo čuli prošle nedjelje u evanđelju, da se Isus s njima sukobio, nastavili su sukob i javno su tvrdili da Isus čini čudesa, da iscjeljuje ljude i tjelesno i duhovno, te da izgoni zloduhe iz života ljudi putem samoga zloga duha, a ne putem Duha Božjega. Tvrdili su za Isusa da nije poslan od Boga, da nije svet i da ga ne treba slijediti i slušati, a to su tvrdili jer su mu bili zavidni i osjećali su se ugroženo od Isusa, bojali su se da će im Isus preoteti popularnost u narodu i da narod više neće slušati i poštivati farizeje, nego da će se povoditi za Isusom i njegovim učenicima.

Kako je bilo očito svima da je Isus učinio čuda i proročke znakove ozdravljenja i iscjeljenja, oslobađanja od opsjednutosti zlim duhovim, tako onda ni farizeji nisu mogli nijekati da je Isus činio čudesa i znamenja u narodu. No, kako ga nisu htjeli priznati, prihvatiti ili pohvaliti, nego su rovarili protiv njega, bili mu zavidni i mrzili ga, onda su rekli da Isus svoja čuda ne vrši snagom ili Duhom ili Prstom Božjim, tj. Boga Oca, nego da Isus izganja zloduhe snagom đavla ili Sotone, tj. putem magije i vračanja ili gatanja, dijametralno suprotno vjeri. To govorenje da Isus ima duha nečistoga, to je grijeh protiv Duha Svetoga. Radi se u stvari o grijehu protiv očitosti ili bjelodanosti. Svima koji su vidjeli Isusove znakove, ozdravljenja, iscjeljenja, oslobađanja, oživljavanja pokojnih ili hranjenje gladnih, svima je bilo jasno, očito ili bjelodano da se radilo o dobrim djelima koja donose čovjeku dobrobit, poboljšanje, napredak, boljitak, usavršenje i općenito samo dobro, a dobro može dolaziti isključivo od Boga, dok od zloga duha dolaze smrt, bolesti, strahovi, bojazni, ugroženosti, tjeskobe, ustrašenosti, nesigurnosti, zabrinutosti, zbunjenosti, propasti, loše odluke, nevolje, boli, trpljenja, sramote, štete i svako zlo općenito.

Grijeh protiv Duha Svetoga je grijeh protiv očitosti ili očiglednosti, tj, protiv bjelodanosti, protiv istina koja je svima vidljiva i shvatljiva. Kad se za nešto bijelo namjerno tvrdi da je to crno ili za nešto zeleno da je to žuto, za nešto istinito da je to lažno i obratno, onda su to grijesi protiv Duha Svetoga, protiv stvarnosti i objektivnosti koju garantira Bog. Grijeh protiv Duha Svetoga je u stvari svjesno i namjerno ustrajanje u opredjeljenju protiv Boga, protiv očite istine, protiv bjelodane i svima očigledne i jasne dobrote. I zato protiv takvoga grijeha nema lijeka, jer – ako se netko želi svim srcem opredijeliti protiv Boga i želi ustrajati u tom svojem opredjeljenju, onda ta njegova volja ili opredjeljenje postaju trajni i nepromjenjivi, tj. vječni, pa grijeh protiv Duha Svetoga ne može biti oprošten ni na ovom svijetu ni u budućem, čovjek ostaje zacementiran u svojoj odluci protiv Boga i nalazi se u stanju pakla zauvijek. Pazimo, predragi, da nas ne zahvati usaljenost ili okorjelost srca i da se ne nađemo u nepopravljivosti, nepoučljivosti i tvrdoglavosti koja vodi u vječnu propast i vječnu protivnost Bogu.

Amen.