Nedjelja, 16. 6. 2024., JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Draga braćo i sestre

            Zadnja rečenica današnjeg drugog čitanja opominje nas da moramo paziti kako živimo jer je Bog zainteresiran za naš život i za naša djela, a onda i za naše riječi, misli, osjećaje, namjere kao i za sve ono što podnosimo ili trpimo, te kako to podnosimo ili kako na to reagiramo.

            Naime, Bog nas je stvorio za sebe i želi da s njim živimo u prijateljstvu i ljubavi cijelu vječnost. Da bismo dospjeli u stanje vječnog prijateljstva s Bogom, moramo se opredijeliti za njega. Anđelima je dao drugačiji način opredjeljivanja ili izbora koji odgovara njihovom stanju, tj, njihovom postojanju u vječnosti. Nama je dao vrijeme i protok života u ovom vidljivom svijetu da prođemo zemljom čineći dobro i da nakon što dovršimo djelo ili skup djela na korist svega čovječanstva, da onda prijeđemo u vječnost.

            Da nije bilo izvornoga grijeha Adama i Eve, svi bismo mi dovršili tijek svojega zemaljskoga života i bili bismo preneseni u vječnost putem proslave, produhovljenja ili pobožanstvenjenja našega tijela koje bi bilo uzneseno u vječnost, u nebo ili u raj, baš kao što se dogodilo s Blaženom Djevicom Marijom.

            Završetak životnog puta na ovom svijetu u prijateljstvu i ljubavi prema Bogu je isto tako jedna vrsta suda Božjega. Bog izriče sud ili prosudbu o dobrom i prijateljskom životu i odobrava ga, raduje mu se i kao znak prijateljstva, dobrote i velikodušnosti, prekomjernog preobilja i beskrajnog bogatstva, daruje osobu koja završava svoj život u prijateljstvu s Bogom raznim duhovnim darovima koji su sukladni vječnosti, odnosno životu u vječnosti, a mi se možemo samo donekle izraziti putem pojmova kao što su slava, proslava, uzvišenje, pohvala, mir, sigurnost, svjetlo, ljepota, moć i tome slično.

            Da bismo završili život u prijateljstvu i ljubavi prema Bogu, potrebno je te dvije duhovne stvarnosti započeti, razvijati i njegovati. Ništa na ovome svijetu ne ide preko noći ili trenutno. Zato i imamo vrijeme ili život. Što je to naš život u ovom svijetu ili u ovom vremenu? To je trajanje između dva udaha, mogli bismo reći, svaki puta po nekoliko sekundi. I ništa više. Kad nakon jednog udaha ne bismo mogli napraviti drugi, počeli bismo se gušiti i umrli bismo. Imamo mnogo udaha na raspolaganju, pa nam se čini da je život na ovom svijetu dug. Međutim, prošlo vrijeme koje je proteklo ne možemo više mijenjati. Ukoliko jučer nismo bili dobri, onda više ne možemo jučer biti dobri. Sutra još ne postoji, pa sutra još ne možemo biti dobri, ma koliko mi o tome maštali ili to priželjkivali. Da bismo Boga ljubili i bili u prijateljstvu s njim, da bismo ga uvažavali i poštivali, imamo samo sadašnjost, samo ovaj dan. Ako danas nismo dobri, nismo uopće dobri.

            Svoje proteklo vrijeme i loša djela ili propuste možemo nadoknaditi množinom dobrih djela i iskazane ljubavi prema svojim bližnjima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha, kaže nam Božja objava. Prošlost ne možemo uništiti, poništiti ili izbrisati nekom čarobnom gumicom za brisanje. Možemo samo dati neku zadovoljštinu, popravak, nadoknadu, popravak štete na razne načine. I to ne uvijek jer postoje naše pogreške, grijesi, štete i zla koja možemo učiniti ali ne možemo adekvatno popraviti. Prodati i kupiti nisu dvije posve ravnopravne i zrcalne stvarnosti, kao što to nisu niti roditi i ubiti, šivati i parati, graditi i rušiti, voljeti i mrziti i tako redom. Nikad ne smijemo zaboraviti da svaki naš postupak, djelo, riječ ili propust ima dvije posljedice: vremenitu i vječnu. Vremenita se odnosi na naše bližnje i ovaj vidljivi svijet, a vječna se odnosi na Boga izravno. I tako je to i s dobrim i sa zlim djelima.

            Vječnu dimenziju naših grijeha, nepravdi i zala prašta Bog u ispovijedi, ali vremenitu treba netko stvarno popraviti ili nadoknaditi jer štete koje nanosimo drugima nama na dušu donose krivnju koja vuče za sobom kaznu jer Bog vodi računa o svima: i o nama koji činimo zlo, kao i o našim žrtvama kojima smo nanijeli štetu, nepravdu, poniženje ili zlo. I dok naše štete i nepravde nisu u potpunosti nadoknađene i ispravljene, ostaje nam krivnja i s njom povezana kazna tj. obveza da putem nekog teškog, napornog i zahtjevnog procesa popravimo ili nadoknadimo štetu koju smo proizveli.

            Svi smo mi osjetljivi na sebe, oni koji imaju djecu i unuke, osjetljivi su i na nepravde i zla koja se nanose i njihovoj djeci ili unucima i nitko ne bi samo tako prešao preko teških nepravdi i šteta koje ostavljaju dugotrajne ili ljudski gledano nepopravljive štete. Stoga, netko mora biti GOEL ili krvni osvetnik, kako Bog naziva sebe kod proroka Izaije i u drugim Starozavjetnim spisima. Ukoliko smo s njim u prijateljstvu, on će biti neprijatelj našim neprijateljima i protivnik našim protivnicima.

            Dakle, ako su nam naši bližnji nanijeli bol, štetu ili nepravdu, možemo očekivati od Boga da nas utješi i zaštiti, a način, vrijeme, količinu i vrstu naknade, obrane, nagrade… bira on i tu je on posve slobodan jer mu mi sebe dugujemo po stvaranju i spasenju, a on nama ništa ne duguje u striktnom smislu te riječi, ali nam želi činiti dobro i nadoknaditi štete i nepravde naših bližnjih. Samo moramo biti ponizni i strpljivi i moramo poput one žene Sirofeničanke iz krajeva tirskih i sidonskih reći da smo poput psića koji jedu od mrvica što padaju sa stola gospodara. Naime, tek nakon što Bog počasti, nagradi, namiri i nadari velike i zaslužne duše koje su prema njemu pokazale herojske čine ljubavi, za njega puno više istrpjele od nas, žrtvovale se i tako dalje, doći će red i na nas koji smo malo toga zaslužili ili nismo uopće vrijedni neke Božje dobrote.

            A onda moramo i sami paziti da ne ostavljamo iza sebe nered, bol, štetu, nepravdu ili zlo jer to netko iza nas mora popraviti. Ukoliko nas želi spasiti i dovesti u raj, u stanje savršenstva, pobožanstvenjenja, savršenog suobličenja vlastitom božanstvu, Bog mora pokriti naše štete i nepravde koje mi ne možemo, a one koje možemo, moramo mi sami. To ni na ovom svijetu nije lako, a nakon što umremo i naše vrijeme prođe, mi doslovno više nećemo imati vremena popraviti i nadoknaditi zlo koje smo prouzročili, ma koliko to željeli u vječnosti. Ta želja da nešto učinimo i ujedno nemoć da to učinimo najbolje se opisuje slikom vatre koja duhovno gori u duši, pa se čistilište zato slikovito ili prenesemo prikazuje vatrom. Nešto od toga smo tu i tamo osjetili i na ovom svijetu jer smo kad-tad doživjeli da nešto žarko želimo a istovremeno ne možemo, pa nas to razdire ili izjeda.

            Kako nama osobno ne bi bilo drago da nas netko ubija, ponižava, omalovažava, tuče, krade, olajava, vara, prezire ili ignorira, tako jednostavno dolazimo do toga da postoje stvari koje nisu dobre, jer to sigurno ni drugima nije drago doživljavati ili od nas ili od trećih osoba. Vrlo brzo dođemo do toga da postoji objektivno zlo i dobro. A jamac te objektivnosti je izvan nas i izvan ovoga svijeta i to je Bog. Njemu je stalo do nas i zato postoji njegov sud ili njegovo mišljenje, njegova prosudba o nama koja nije ni mušićava ni proizvoljna nego pravedna i milosrdna, kakva je i narav Božja.

            Bog, koji je stvorio ovaj svijet, postavio je pravila ili zakonitosti u njemu, a jedno od tih pravila ili zakonitosti, jedna od istina ovoga svijeta je i ta da Bog nije ravnodušan prema nama, da mu nije svejedno i da zato što vodi računa o svima i o svemu, postoji ono što nam je objavljeno u posljednjoj rečenici današnjeg drugog čitanja: Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Amen.